download hi-res image 429 KB

Jelena Jindra / Globus / 20.12.2011.

Redateljica Irena Škorić o filmu "7sex7" i pokušaju da iznova pokaže draž tjelesne ljubavi koju je ubila lako dostupna pornografija

Kratki igrani filmovi "Rastanak", "Rastanak 2" i "Scenarij za običan život", dokumentarni filmovi "Sudbina broja 13", "P.M." i "Berislav Š. Proces", dugometražni igrani film "7seX7" koji početkom sljedeće godine kreće u kino distribuciju - sve su to radovi filmske scenaristice i redateljice Irene Škorić. S obzirom da te filmove, s iznimkom posljednjeg, prosječan gledatelj, čitatelj novina i novinar nema gdje pogledati - osim, moguće, na Danima hrvatskog filma tj. jednom godišnje - činilo se dobrom idejom nabaviti ih uoči naručenog intervjua s autoricom. I pogledati, naravno. Zanimljivo je da se po našim medijima sve više provlače filmski autori/ice čije radove gotovo nitko, a sigurno ne široka publika kojoj se ti mediji obraćaju, nikada nije vidio. Napisati u Hrvatskoj za nekog "poznati filmski redatelj" postalo je gotovo pa kao napisati "poznati poduzetnik". I jedno i drugo je, naime, neprovjerljivo. Evo, primjerice, Irene Škorić. Stalno je prisutna u medijima, a zapravo malo je tko pogledao njezine filmove. Zanimljivo je da ih uglavnom producira u vlastitoj produkcijskoj kući Artizana, te da je, zasada, najveći uspjeh postigla s kratkim "Rastanak".

"Lijepa i pametna" - moglo bi se reći da se nastup u javnosti Irene Škorić, otkad se pojavila, kreće u tom smjeru. No, kaže ona, ljepota za filmsku redateljicu uopće nije važna. "Važna je prije svega darovitost. Odnosno, trebala bi biti važna", kaže ona. "To što je nekome važna samo svjedoči u kakvom svijetu živimo. Vrijednosti zapravo i ne postoje nego je vrijednost ono što isfura nekakav PR. Film, filmska umjetnost, kultura, sve je to nevažno. Mene nije isfurala moja ljepota i pamet, nego moji filmovi, nagrade i uspjesi. Namjerno velim 'isfurala', ma koliko ne volim tu ružnu riječ koja znači isto što i PR. Da se moji filmovi nisu napobjeđivali po svijetu, da 'Rastanak', na primjer, nije dobio Grand Prix na Danima hrvatskog filma, da nisam dobila dvije značajne književne nagrade 'Marin Držić' i 'Ranko Marinković', nitko za mene ne bi doznao, i moja pamet i ljepota mi ništa ne bi mogli pomoći. Ja se prije svega bavim osmišljavanjem svojih filmova, a ne PR-a. Budući da, na žalost, u današnjem površnom i ispraznom vremenu, mladost i ljepota imaju kultni status, nije čudo što su moji filmovi i moji filmski uspjesi mnoštvu medija samo povod da me pitaju o vrsti kozmetike i modnim markama, jer pitati me o tome kako režiram, pa koga bi to danas uopće moglo zanimati? Jako volim poeziju Jesenjina, i sada ga spominjem samo zato što je bio razočaran Zapadom koji, kako je rekao, više hoće doznati o broju cipela koje nosi, nego o njegovom pjesništvu."

Irena Škorić kaže kako ne sumnja u svoje kvalitete. Nema ni jednog jedinog filmskog redatelja koji sumnja u to da je najbolji na svijetu, dodaje. "Jer, to je preduvjet da bi se uopće bilo filmski redatelj. Svatko tko tvrdi drugačije, licemjeran je. Sumnjati u sebe je mogao Van Gogh, jer je i u najvećoj bijedi imao za platno i boje. Ali najveći netalent među redateljima ne smije sumnjati, zato jer od nekog mora dobiti novac bez kojeg filma nema. Kako ćete uvjeriti druge da ne sumnjaju u vas, ako sumnjate vi sami? Ako sam kao redateljica i scenaristica na početku i sumnjala u sebe, moje desetine nagrada su me uvjerile da ne trebam sumnjati."

Mnogi, uz spomen imena ove mlade redateljice, najprije vezuju riječ "ambicija". Kako ona gleda na to? "S osmijehom, ili bolje podsmijehom", odgovara. "Kad netko sa studentskom filmskom vježbom snimljenom u najbjednijim mogućim uvjetima pobijedi na desecima festivala, je li to plod ambicije ili vrijednosti filmskog djela? Nisam doživjela sve te uspjehe svojim djelima zbog svoje ambicije nego vrijednosti svojih filmova."

Čudi se kako ti koji je smatraju ambicioznom nemaju konsenzus o tome kako je jedna redateljica, žensko u svojim dvadesetim godinama, postigla svojim bijedno financiranim filmovima svjetske uspjehe i da je to naprosto fenomen. "Ne, nego je konsenzus o 'ambicioznoj Ireni Škorić'!", kaže ona. "Da nam je takvih 'ambicija' poput moje više u dragoj nam državi, bilo bi nam puno, puno ljepše. U našoj takozvanoj sredini lakše je reći za nekog da je ambiciozan, nego mu priznati uspjehe. Svakako sam ambiciozna kad treba noćima ne spavati smišljajući režiju svojih filmova, kad treba motivirati glumce i ekipu, kad treba slamati ravnodušne činovnike i bahate neznalice o kojima često mi autori ovisimo." Ambiciozna je, nastavlja, kad krstari Hrelićem i za par kuna kupuje rekvizitu, kad krade vlastite suknje iz ormara da bi odjenula glumice.

http://globus.jutarnji.hr/zivot/seks-je-cedan-kako-vidjet-cete-u-filmu

---------------------------------------------------------------------------

RAZGOVOR FILMSKA REDATELJICA

Irena Škorić: Važno je ponovo otkriti erotiku na filmu

FOTO: VJESNIKOVA ARHIVA

Mlada redateljica Irena Škorić, koja se dosad okušala u kratkim igranim filmovima i dokumentarcima za koje je dobila brojne nagrade u Hrvatskoj, ali još više u svijetu, snimila je svoj prvi dugometražni igrani film koji će biti prikazan u natjecateljskom programu 58. festivala igranoga filma u Puli

BOŽIDAR TRKULJA, Vjesnik,  09. 7. 2011

Mlada redateljica Irena Škorić, koja se dosad okušala u kratkim igranim filmovima i dokumentarcima za koje je dobila brojne nagrade u Hrvatskoj, ali još više u svijetu, snimila je svoj prvi dugometražni igrani film koji će biti prikazan u natjecateljskom programu 58. festivala igranoga filma u Puli što će se održati od 16. do 23. srpnja. Riječ je o jednoj od najproduktivnijih i najzapaženijih hrvatskih redateljica u posljednje vrijeme.

Vaš debitantski dugometražni igrani film >7seX7< bit će premijerno prikazan na Festivalu igranoga filma u Puli. Kakve reakcije očekujete?

- Svaki se umjetnik uvijek nada dobrim reakcijama. Testna publika je izvrsno prihvatila film, a trailer je na internetu pogledalo više od 100.000 ljudi. Moja filmska misija je da ljudima pružim strast i slobodu. Uvijek težim nečem novom, boljem i originalnijem. Umjetnik koji pristane na prosječnost je polumrtav čovjek.

>7seX7< je, kako navodite u medijima, erotske prirode. Koji je bio razlog za snimanje takvoga ostvarenja?

- Riječ je o erotskoj humornoj drami. Eros u filmu >Poštar uvijek zvoni dvaput< bio je tema moje magistarske radnje na Akademiji, a moj kratki erotski film >9. ožujak< višestruko je nagrađivan. Eros se kod nas banalno shvaća kao golotinja na filmu, a riječ je o nečem mnogo dubljem i uzbudljivijem od doslovne golotinje. Eros neki definiraju kao prvotnu pokretačku snagu svijeta. Eros je ishodište mnogih ljudskih djelovanja. U vremenu kad je pornografija preplavila svijet i svima postala lako dostupna, čini mi se važnim ponovno otkrivanje erotike na filmu. To je ona vrsta erotike kakvu je donio slavni i davni Boccacciov >Decameron<.

lm je sastavljen od sedam priča prožetih seksom. Imaju li još neku poveznicu?

- Riječ je o sedam erotskih novela snimljenih u jednom kadru, čvrsto su strukturirane priče po Aristotelovu načelu jedinstva vremena, mjesta i radnje s obratom na svršetku. Tu je tako pet muško-ženskih parova i po jedan žensko-ženski i muško-muški. Govor erotskoga je govor posrednoga, stoga ni u jednoj priči nije riječ o seksu nego o krokijima zanimljivih ljudskih odnosa koji posreduju erotski naboj. Te su filmske pripovijesti vragolaste, duhovite i gorke u isti tren. One svojom strukturom, stilom i filmskim izrazom ne čine mozaik nego jedinstvenu filmsku cjelinu.

Dvije priče usmjerene su na homoseksualne odnose. Mislite li da će one podići medijsku prašinu ili to više nikoga ne iznenađuje?

- Ne znam hoće li to podići prašinu, ali iskreno, to me previše i ne uzbuđuje. Zapravo, smiješno je da u 2011. to još iznenađuje ljude, a bilo je sasvim normalno u starom Rimu i antičkoj Grčkoj. Važno mi je samo da sam ostala dosljedna i iskrena prema sebi i svom umjetničkom izrazu. Jednostavno, u ovom sam filmu htjela istražiti sve oblike erotskog među ljudima.

Možete li navesti filmove ili prizore iz filmova koje smatrate najerotičnijima?

- Pa to bi bili >Poštar uvijek zvoni dvaput< zbog legendarne scene na stolu između Jacka Nicholsona i Jessice Lange, >Oficir s ružom< zbog antologijske scene u kadi s Ksenijom Pajić i Draganom Mrkić, >I bog stvori ženu< jer Brigitte Bardot je seksi i dok vozi bicikl, a mogu spomenuti još i >Sirove strasti<, >Erotikon< te >Ljepoticu i Zvijer<.

Kako doživljavate erotiku u hrvatskim filmovima. Ima li cilj i postiže li ga uopće?

- Ponekad je ima, ponekad nema, a koji put ostaje dojam da je tu više samo radi popunjavanja prostora. Čini mi se da će teško dostići ex-yu legendarne erotske scene. Nekako se devedestih godina stvorilo to lažno ćudoređe kojega se teško oslobađamo.

Kako gledate na pornografske filmove?

- Uopće ne gledam pornografske filmove. Volim samo pogledati neki erotski film, ali obavezno kao mješavinu žanrova, na primjer neki erotski triler kao što su >Sirove strasti<.

Glumci su općenito vrlo otvorenoga svjetonazora i većini nije teško odglumiti prizore seksa ili se skinuti pred kamerama. Kako je bilo na snimanju i jeste li morali nekoga osobito nagovarati da biste ostvarili svoju viziju?

- S obzirom na višemjesečne probe, postupnim nagovaranjem i obostranim shvaćanjem što je za film najbolje, došlo je do ispunjenja moje vizije. Jako sam zadovoljna glumcima, a većinom je riječ o novoj filmskoj generaciji koja tek dolazi iako su se mnogi od njih već afirmirali u sapunicama. Mislim da mi je pomoglo to što sam cura, jer sam glumice lakše nagovarala na skidanje i scene seksa nego što bi to uspijevalo mojim muškim kolegama. Sedam parova i poneku tres-kombinaciju utjelovili su Jelena Perčin, Csilla Barath Bastaić, Robert Kurbaša, Ana Majhenić, Ivan Glowatzky, Frano Mašković, Marinko Leš, Kristijan Ugrina, Asim Ugljen, Petra Težak, Mia Biondić, Ivan Đuričić, Sara Stanić, Jure Radnić, beogradska glumica Jelena Jokić i, kao guest star, Mario Kovač.

U brojnoj filmskoj ekipi našao se snimatelj i direktor fotografije iz susjedne Slovenije Darko Herič koji će također film >7seX7< u svoj profesionalni pedigre upisati kao prvi dugometražni, a glazbene su dionice povjerene istaknutom hrvatskom skladatelju Berislavu Šipušu koji ih je prožeo pulsirajućom erotikom i mistikom.

Kako komentirate američku produkciju, odnosno većinu američkih filmova u kojima se ne smiju vidjeti gole dojke, ali se zato, primjerice, bez problema rasipaju crijeva i mozgovi?

- Ne shvaćam Amerikance, a u zadnje vrijeme još manje američke filmove. Njihova dvostruka mjerila su fascinantna.

Zašto ste odlučili snimiti film, odnosno priče u jednom kadru?

- Jedan kadar prije svega sugerira povećanu dozu istinitosti i autentičnosti događaja. Nema >montiranih< stvari. S druge strane, rascjepkanost snimanja ionako često dekoncentrira glumce, gubi se kontinuitet, a i nadahnuće može presušiti.

Zanimljivo je da ste u ovom filmu bili i kostimograf. Kako ste birali odjeću?

- Moda je igra isto kao i film. Volim lutati po second hand-dućanima, makar i ništa ne kupila, i nikad ne mislim da je to vrijeme uzalud bačeno, jer ponekad crpim inspiraciju baš iz takvih sitnica. Dućani su poseban paralelni svijet - svijet prošlosti. Svakodnevno kombiniram suvremene i vintage-komade i grozim se uniformiranosti, a naslijeđene stvari su, naravno, i one najslađe.

http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=18FC398F-0EB7-49A8-AE49-9B5902CF61BF

---------------------------------------------------------------------------

REDATELJICA DRAME "7SEX7", ISPISALA JE ESEJE U ZAGREBU LIŠENOM DOGAĐAJA I LJUDI

Globus / foto: Darko Tomaš / 21.08.2011.

Kako bi izgledao život u gradu u kojem nema žive duše? Kad su ulice prazne, parkirališna mjesta slobodna, kad vreva zamre, a noćnog života gotovo da nema? Globus je s mladom redateljicom napravio umjetnički eksperiment i nju postavio u ulogu glavne glumice - jedine stanovnice 

http://globus.jutarnji.hr/zivot/irena-sama-na-svijetu

---------------------------------------------------------------------------

PROVOKATIVNO

'To je za mene cenzura!' izjavila je redateljica, nakon što je YouTube zabranio trailer njenog filma '7 seX7'.

http://www.vecernji.hr/scena/irena-skoric-sokirana-mijesanjem-umjetnosti-prave-pornografije-clanak-307927

---------------------------------------------------------------------------

Intervju s autoricom erotskog filma s gej i lezbijskom pričom: "Ne postoje seksualni tabui"

---------------------------------------------------------------------------

REDATELJICA KOJA DIŽE PRAŠINU S NOVIM FILMOM "7 SEX 7" PRIKAZANIM NA PULI

Irena Škorić: U vremenu kada je pornografija preplavila svijet važno je ponovo otkriti erotiku

http://www.slobodnadalmacija.hr/Kultura/tabid/81/articleType/ArticleView/articleId/144334/Default.aspx

---------------------------------------------------------------------------

EKSKLUZIVNO

Pogledajte trailer prvog hrvatskog erotskog filma

---------------------------------------------------------------------------

Irena Škorić: Kako sam snimila 7 seX 7

http://www.story.hr/irena-skoric-prije-ponoci-72466

---------------------------------------------------------------------------

Kako izgleda idealan outfit za moderne praznike dočarala nam je redateljica Irena Škorić u crnoj odjeći s upečatljivim, zlatnim, crvenim ili, pak, zelenim detaljima

Najviše pomutnje i kontroverzija ove je godi­ne izazvao film '7seX7' mlade redateljice Irene Škorić, koja se u njemu nije libila progovoriti o seksu uz pomoć impresivne glumačke postave. Nakon filmskog festiva­la u Puli, gdje je prvi put prikazan, 10. siječnja 2012., imat će i zagrebačku premijeru na kojoj će Irena poka­zati svoj redateljski talent, ali i nepogrešivi modni ukus. Kako sama priznaje, moda joj je važna i obožava je, a da o njoj puno zna, pokazala je i u svojim filmovima, gdje je bila i kostimografkinja. U ovom intervju otkrila je mnogo toga, pa čak i što ne skida ni u krevetu.



Kako vam se svidjela transformacija u modnu ikonu Kate Moss, čijim je stilom bilo inspirirano snimanje?
Snimanje je bilo izvrsno i svi smo se uživjeli u oživljavanje heroin chic winter looka. Jako mi se sviđa stil Kate Moss, a u ormaru imam dosta odjeće iz njezine linije za Topshop. Uvjerena sam kako bi i sama Kate Moss odabrala Trim kabinet 5reković za lokaciju ovog snimanja.

Kako biste opisali svoj modni izričaj?
Svoj bih stil opisala kao urbani romantični eklekticizam. Tijelo sam još kao mala stesala na klasičnom baletu i atletici, tako da imam veliku sreću, pa mi sad zbog tjelesne građe odgovara većina stilova i trendova.

Je li vam moda važna u svakodnevnom životu?
Ovisi kako definiramo svakodnevni život. Život jednog filmskog redatelja sve je samo ne svakodnevan. Mi smo kombinacija vukova samot­njaka i najdruštvenijih bića. Na snimanjima su mi najvažnija udobna i topla odjeća i obuća, iako uvijek imam i neki lijepi detalj za svoju dušu. Za filmske premijere uvijek se volim posebno dotjerati, preferiram klasičan holivudski glamur.

http://www.story.hr/irena-skoric-prije-ponoci-72466

---------------------------------------------------------------------------

Mlada akademska filmska redateljica Irena Škorić prva je žena na ovim prostorima koja je snimila dugometražni igrani film u nezavisnoj produkciji, i to još erotske tematike

ZAGREB - Mlada akademska filmska redateljica Irena Škorić prva je žena na ovim prostorima koja je snimila dugometražni igrani film u nezavisnoj produkciji, i to još erotske tematike. Film se zove "7 seX 7", a premijerno će biti prikazan na ovogodišnjem Pula Film Festivalu u srpnju, u službenoj konkurenciji u Areni.

U filmu je okupila impresivnu plejadu najboljih glumaca mlade generacije: Jelenu Perčin, CsilluBarath-Bastaić, Roberta Kurbašu, Anu Majhenić, Ivana Glowatzkog, FranuMaškovića, Marinka Leša, Kristijana Ugrinu,Asima Ugljena, Petru Težak, Miu Biondić,Ivana Đuričića, Saru Stanić, Juru Radnića, beogradsku glumicu Jelenu Jokić i, kao guest star, Marija Kovača.

Irena je režirala više od 20 filmova i osvojila više od 40 nagrada. No, nisu to bile samo nagrade na međunarodnim filmskim festivalima.

Osvojila je i nagradu za kratku priču na Večernjakovu natječaju Ranko Marinković prošle godine te, najnovije, drugu nagradu za najbolji godišnji dramski tekst, nagradu Marin Držić za dramu "Libreto", koja joj je uručena u travnju u Splitu na Marulićevim danima. Često je zovu i za članicu raznih žirija pa je tako u travnju bila predsjednica žirija 58. beogradskog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma na kojemu je njezin "Rastanak 2" imao premijeru te ga je i otvorio.

Eros protiv pornografije

Atraktivnu redateljicu mnogi bi radije vidjeli ispred kamere, kao kad je zaigrala u filmu "Rastanak 2", autoironičnoj posveti vlastitim redateljskim mukama.

- Puno radije stojim iza kamere - kaže Irena.

- Uživam kad držim sve konce u rukama; to nosi veliku odgovornost i stres, ali i pozitivan adrenalin.

Irena je ovaj svoj prvi dugometražni film snimila u sasvim nezavisnoj produkciji, bez ikakve dotacije. Naslov filma "7 seX 7" izravno navodi na erotsku tematiku.

- Oduvijek me zanima erotsko na filmu. Eros u filmu 'Poštar uvijek zvoni dvaput' bio je tema mog magistarskog rada na Akademiji, a moj kratki erotski film '9. ožujak' također je dobio nekoliko nagrada - objašnjava.

Iako se kod nas eros prečesto shvaća banalno, Irena je nastojala ispričati nešto uzbudljivije od doslovne golotinje. - Eros neki definiraju kao pokretačku snagu svijeta.

U vremenu kad je pornografija preplavila svijet i svima je lako dostupna, čini mi se važnim ponovno otkrivanje erotike na filmu, ali one vrste erotike koja se nudila još u davnom Boccacciovu 'Decameronu'. Moj film, između ostalog, govori o obnavljanju života kroz ispunjenje žudnje. To je film o zaboravljenoj ljepoti i radosti tjelesnog koje je danas postalo sredstvo propagande, manipulacije i potrošnje, oblik vladanja - napominje Irena.

Njezin se film sastoji od sedam erotskih novela snimljenih u jednom kadru, čvrsto strukturiranih, kako ističe, po Aristotelovu jedinstvu mjesta, radnje i vremena, s obratom na završetku. Nižu se priče o pet muško-ženskih parova, ali i po jednom žensko-ženskom i muško-muškom. - Govor erotskog je govor posrednog, stoga ni u jednoj priči nije riječ o seksu, nego o krokijima ljudskih odnosa koji posreduju erotski naboj.

Gay seks

Te su filmske pripovijesti i vragolaste i duhovite i gorke, a očita je provokacija s gay i lezbijskim parovima.

- Htjela sam istražiti sve oblike erotskog - naglašava. Erotsko je za Irenu ono što se tek nazire, što se sluti i polako otkriva.

- Sjećam se jedne davne crtane karikature: muškarac leži na nudističkoj plaži okružen mnoštvom golih ljepotica, ali ih niti ne primjećuje, nego krišom viri pod suknju jedine odjevene žene - objašnjava.

Irena smatra da se erotiku uglavnom drži muškim područjem: - Filmskom industrijom uglavnom vladaju muškarci i erotski su filmovi namijenjeni muškarcima. Osim svega, mislim da je muškarce strah erotskog koje je promatrano iz ženske vizure. U mom filmu '7 seX 7' žene su na neki način 'muškarci', a muškarci su ono što obično zovemo 'objektima'.

Ipak, naglašava kako nije feministica i kako joj je svaka ideologija strana, pa tako i ona spolna: - Nastojim biti slobodna i oslobođena bilo kakvih predrasuda.

Svaka od sedam erotskih priča koje čine film snimljena je u jednom kadru. Redateljica je sama sebi zadala tešku i rizičnu disciplinu u kojoj se u montaži ne može ništa dorađivati u slici.

- Postavila sam cjelovečernji film kao jedinstvenu filmsku simfoniju od sedam stavaka, od kojih su neki smiješni, neki luckasti, poneki sjetni, a ima i mračnijih. Mislim da kontinuitet jednog kadra povećava dozu istinitosti i autentičnosti događanja. Nema 'montiranih' stvari. S druge strane, rascjepkanost snimanja često dekoncentrira glumce, koči nadahnutost i kontinuitet - napominje redateljica.

Film je snimljen u nezavisnoj produkciji, što znači bez državne i bilo čije druge potpore, a Irena je, shodno tome, sama i producent.

http://www.jutarnji.hr/irena-skoric-snimila-prvi-hrvatski-erotski-film/949097/

---------------------------------------------------------------------------

PUTOVANJE

Redateljica je bila na festivalu u Montpellieru gdje su je zamijenili s hostesom, a svojoj kolekciji od 50 šalica iz raznih gradova dodala je još dvije i sama sebi poslala razglednicu u Zagreb

U Montpellier se Irena Škorić, redateljica prve erotske humorne hrvatske drame "7seX7", koja 12. siječnja dolazi u domaća kina, uputila - radi filma. Na Cinemed Montpellier Film Festivalu sudjelovala je kao producentica, a zanimanje je pobudio i njezin novi scenarij za film "Moj tata", jer, kako su joj Francuzi rekli, ima dosta "francuskog duha i šarma'. U Montpellier je putovala automobilom kako bi Nicu, Cannes i Azurnu obalu gledala izbliza, a ne iz aviona. Čime ju je grad na jugu Francuske posebno oduševio?

- Time što cijeli grad živi za film, što su sve kinodvorane pune, ljudi radosni. Grad je miran i sretan i vrijeme u njemu stoji u vječnoj ugodi, iako je ovaj put nedostajalo malo šarma jer su njegovo inače sivkasto i valovito more i vlažnu, ali toplu klimu, kiša i magla dodatno zavile u tamnije tonove. No, zrak je pun mirisa Mediterana i prekrasno je - kaže Irena.

Dok traje festival, noćni život grada nije opće mjesto zvano klub i tulum te nema divlje zabave. Kad god posjeti neki francuski grad, Irena se u njemu obvezno provoza na konju romantičnog Le Carousela, pa je jedan pronašla i u Montpellieru. A nije zaboravila ni na suvenire.

- Ponosno priznajem da sam ovisnica o suvenirima! Većinom su to keramičke šalice s logom nekog grada, a po jednu takvu kupila sam i u Nici te Montpellieru. To mi je godinama običaj i kupujem ih u svakom gradu koji posjetim, pa ih imam pedesetak. Volim slati i razglednice, s tim da uvijek jednu pošaljem i sebi u Zagreb. Od malih ženskih stvari kupila sam si samo rajf za kosu s kamejom, a od filmskih suvenira okvir za fotografiju u obliku televizora i "Kum" šalicu mladih francuskih dizajnera koji su ručku oblikovali kao okidač pištolja - otkrila je kolekcionarka.

Iznova ju je zaprepastila odbojnost Francuza prema engleskom jeziku i to što su u svim restoranima jelovnici isključivo na francuskom. No, to ju nije puno ometalo, a kroasan je, kaže, svugdje kroasan i to joj je bilo najvažnije. Zgodni Francuzi nisu je salijetali, ali ima jedna anegdota.

- Na festivalu je svakom redatelju draže upucavanje producenata poslovnim ponudama nego muško-ženski odnosi. Ali kad sam se akreditirala na festivalu, prije nego što su mi pogledali putovnicu, rekli su mi da već imaju dovoljno hostesa. Ne znam trebam li to shvatiti kao kompliment ili ne - zaključila je uz smijeh.

http://www.vecernji.hr/scena/irena-skoric-upucavali-su-mi-se-samo-filmskim-ponudama-clanak-353550

---------------------------------------------------------------------------

Premda su u novom hit-filmu '7seX7', redateljice Irene Škorić, demistificirale sva lica erosa, glumice Jelena Perčin, Mia Biondić i Csilla Barath Bastaić priznaju da su tijekom snimanja najviše u sebi pomaknule granice erotike

Moderni filmski 'Decameron', '7seX7' koji vješto pomiče granice erotike, barem kada govorimo o našim prostorima, podignuo je dosta medijske praši­ne. Zgodna plavuša, britkog jezika i odvažnog stasa, Irena Škorić potpisuje scenarij, režiju i producentsku funkciju ovog kolaža erotskog naboja, a u glavnim ulogama nekih od sedam ispričanih priča našle su se atraktivne glumice nove generacije; Jelena Perčin, Csilla Barath Bastaić i Mia Biondić. Pa iako je njihov seksepil iznimno teško ignorirati, u filmu pričaju tople emotivne priče u kojima žene nose hlače i diktiraju pravila. Cure su se samo za Story uspjele uskladiti, opustiti, snimiti nezaboravan editorijal te, uz zaraznu dozu smijeha, ispričati baš sve što imaju na temu seksa, i to narav­no u stilu sedam vrućih pitanja.

INTERVIEW SA GLUMICAMA I REDATELJICOM PROČITAJTE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY

Jelena Perčin
Story: Jeste li u bilo kojem trenutku snimanja požalili što ste pristali na ovu ulogu?
Ne. Promišljala sam o ulozi, o karakteru te o onome što mogu eventualno bolje odraditi. Kada govorimo o opuštanju na snimanju, to je ipak proces koji iziskuje određeno vrijeme jer smo svi na početku bili suzdržani. No tijekom proba to nestaje.

Mia Biondić
Story: Kako ste se našli u Ireninoj erotičnoj priči?
Postojale su dvije vrste scenarija, a ja sam tada odlučila preispitati mogu li glumiti takve scene. Bilo je idealno okruženje, ugodna atmosfera, a i nekako je sve bilo lakše pred ženom jer te razumije. Nemam problem sa skidanjem, dapače, imam suprotan problem - volim se skidati.

Csilla Barath Bastaić
Story: Hoće li vam nakon ove uloge biti lakše odglumiti scene seksa?
Uvijek svi postavljaju pitanje razodijevanja, a to je baš izrazito individualno. Treba te uhvatiti priča. Iskreno, meni se nije ugodno skidati. Kod nas ljudi gledaju na to kroz prizmu senzacionalizma jer seks sve prodaje. Razumijem da je to promidžba na koju svi računaju, ali iz glumačke perspektive to svakako nije samo sebi svrha.

Irena Škorić
Story: S obzirom na to da ste već sada snimili erotski film, što možemo onda očekivati od vas s pedesetak godina?
S pedeset ću snimati romantične komedije. Važno je napomenuti da ovaj film ima dosad najmanji državni budžet od '91., ali ipak smo uspjeli. Već razmišljam o sljedećem projektu, a to je romantična komedija 'Moj tata'. Eto, malo sam okrenula redoslijed stvari.

---------------------------------------------------------------------------

SLOBODNA DALMACIJA, 14.04.2011.

Najnagrađivanija mlada hrvatska redateljica svojim filmom "Rastanak 2" otvorila je 58. kratki metar u Beogradu

Irena Škorić: Od erotike do romantične komike

Događalo se već posljednjih godina da se hrvatski filmovi nađu na repertoaru srpskih festivala (npr. "Metastaze" i "Vjerujem u anđele"). No, ni jedan dosad nije bio glavna zvijezda njihovog svečanog otvorenja. Pored toga što je prvi nastavak ("sequel") u povijesti hrvatske kinematografije, "Rastanak 2" je ujedno i prvi hrvatski film kojim je otvoren jedan srpski festival - 58. kratki metar u Beogradu. Za početak, uz malu pomoć višestruko nagrađivane mlade redateljice Irene Škorić, prisjetimo se na trenutak njezina prvog "Rastanka".

Zvjezdana 'stojka'

Zanimljivo je da u "Rastanku" nemate dijaloga...

- Priča je takva da dijalog nije bio potreban. To je ona vrsta "idealnog" filma gdje slika govori sve. Ali i filmovi u kojima se neprestano govori mogu biti potpuno "filmski" filmovi. Otac i sin voze stari "stojadin" u rezalište. Od te jedne rečenice film je postao metafora o rastanku s nekadašnjim životima, s bližnjima, o propadanju, gubitku, putovanju...

Iz uspjeha "Rastanka" nastao je prvi hrvatski nastavak - "Rastanak 2".

- "Rastanak 2" ima nekoliko slojeva filmske stvarnosti. U filmu se iznova pojavljuju "stojadin" i dva glavna lika, otac i sin koji, u interpretaciji Ivana Brkića i Asima Ugljena, glume likove iz prvog "Rastanka". U tom se filmu - koji je zapravo tek pokušaj da se nastavak snimi, pa "Rastanak 2" načelno i ne postoji - stalno "pleše" na rubu stvarnosti i fikcije. Glumci ne glume likove, već su oni protagonisti iz "Rastanka 1", a zaokret se događa kada producent umjesto na setu završi u Remetincu i time dovede u pitanje snimanje nastavka.

Kako to da je za pretpremijeru "Rastanka 2" odabran Beograd?

- Umjetnički direktor festivala, redatelj i profesor na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti, Janko Baljak, uputio mi je poziv da budem predsjednik žirija 58. beogradskog festivala, legendarnog Kratkog metra, te da moj "Rastanak 2" svečano otvori festival. Mislim da je logično da svjetska premijera "Rastanka 2" bude upravo tu, na jednom od najstarijih i najuglednijih međunarodnih europskih filmskih festivala. Premijera je prošla fenomenalno, svjetski, i izvan svih očekivanja, a moj "stojadin" je u Beogradu i od srpskih medija dočekan poput najveće filmske zvijezde.

Što je za vas "stojka": osobni sentiment, simbol vremena ili?

- "Stojadin" je osobni sentiment moga djetinjstva, a za mene, kao filmsku autoricu, moja igračka i glavni glumac triju kratkih filmova. "Stojadin" je sredstvo da preko njega ispričam neke metafore dublje od bilo kakvih političkih reminiscencija. Osim toga, budući da živimo u produkcijski skučenim uvjetima, bio je i najjeftiniji auto koji se može kupiti na "buvljaku". "Stojadin" je i jedini auto s ovih prostora koji je u mom filmu obišao gotovo cijeli svijet, velike i važne festivale te dobio mnoštvo nagrada.

Spominjući nagrade, pobrali ste ih hrpu dosad. Možete li ih uopće sve pobrojiti? Na koju ste najponosniji?

- Nagrada je - što međunarodnih, što domaćih - bilo dosad oko 40. Osobno mi je najdraži Grand-prix na Danima hrvatskog filma, jer stara narodna kaže kako nitko nije prorok u svom selu. Također, jako sam ponosna i na Nagradu "Ranko Marinković" Večernjeg lista za kratku priču. "Rastanak" je bio u konkurencijama vrlo jakih europskih i američkih festivala, od San Sebastiana, Montpelliera, Varšave, Rima pa sve do Worldfesta i Rio de Janeira. Lijepo je bilo i dobiti nagrade u Avignonu, St. Peterburgu, tu su i nagrade za "Rastanak" i "Sudbinu broja 13" na Worldfestu u Houstonu, nagrade u Latviji, Veneciji, Dubrovniku, Motovunu, Irskoj itd., a uz to je bio i hrvatski predstavnik za nagradu Studentski Oscar koji dodjeljuje Američka filmska akademija. "Sudbina broja 13" zablistala je na prošlogodišnjem Zagrebdoxu s Nagradom publike, zatim u Veroni, Americi... Osobito mi je drago što je "9. ožujak" na Pula Film Festivalu 2010. dobio Nagradu za najbolji hrvatski kratki igrani film jer je u žiriju filmskih kritičara Europe i Mediterana (FEDEORA) sjedila i Eva Zaoralova, umjetnička ravnateljica filmskog festivala u Karlovim Varima, a nakon toga je pobijedio u Varšavi na Euroshortsu.

Opravdana golotinja

U svom prethodnom intervjuu za "Slobodnu" (ožujak, 2010.) izjavili ste nam: "Žao mi je, dečki, vrijeme je za promjene!". Što se otad u vašem životu promijenilo i jesu li nastupile promjene u širem smislu u domaćoj kinematografiji o kojima ste govorili?

- Nažalost, od tada se apsolutno ništa nije promjenilo. Šovinizam i dalje vlada, što je samo dokaz da Hrvatska i te kako nazaduje, a s takvim postupcima o Europi možemo samo sanjati, jer je samo kod nas pravilo i praksa da amateri i amaterke, štoviše diletanti preko noći postaju samoprozvani profesionalci i dobivaju milijune za svoje igrarije.

Što je s vašim dugometražnim, svojevremeno također najavljenim filmom "Mrvice"?

- Ništa, stoji u ladici zajedno s mojih još 20 nesnimljenih scenarija.

Pa ipak, na upravo završenom Natječaju za film u Hrvatskoj dobili ste novac za razvoj vašeg prvog cjelovečernjaka "Moj tata".

- Da, na nedavnom natječaju HAVC-a dobila sam sredstva za razvoj projekta mog dugometražnog igranog filma. To je romantična komedija sa ženom u glavnoj ulozi, nešto sasvim novo u hrvatskom filmu. Priča je atraktivna i univerzalna, pa se svesrdno preporučujem sponzorima za sudjelovanje u projektu.

Erotikom ste se bavili u kratkom filmu "9. ožujak". Planirate li opet istraživati filmski eros koji je kod nas uvijek atraktivan?

- Eros bez genijalnog scenarija i opravdane golotinje nikad neće privući publiku u kina. Za sve ostalo postoje tzv. pornofilmovi...

Ovog utorka vaš novi kratki igrani film "Scenarij za običan život" ima domaću premijeru na Danima hrvatskog filma...

- "Scenarij za običan život" sufinanciran je sredstvima HAVC-a za kratki igrani film, a ja sam ujedno i producent. Film će sredinom travnja imati i međunarodnu premijeru na Worldfestu u Houstonu, čemu se iznimno veselim, jer su tamo moj "Rastanak" i "Sudbina broja 13" odnijeli nagrade za režiju i najbolji film. Evo vam kratki sadržaj... I nakon najstrašnijih događaja, nesreća i gubitaka koji se sruče na čovjeka - veli se, i istina je - život "uvijek ide dalje". Došavši se oprostiti od sjećanja i uspomena, glavni junak Horvat na trenutak potpuno briše i zaboravlja budućnost koja mu se već dogodila.

Treninzi živaca

Od vas se kao redateljice očekuje čvrst stav kad ste na setu i snima se, pa čak i kad radite s puno starijim kolegama od sebe. Kako ste povukli tu granicu u odnosu redatelj-glumac?

- Filmski set ne smije biti druženje ravnopravnih i mjesto gdje svi rade svačiji posao. Set je, zbog prirode filma i filmskog posla, suvereni teritorij prosvijećenog apsolutizma redatelja koji diktatorski sprovodi svoju volju. No, ako si zbog manjka novca prisiljen kao redatelj moliti glumce i ekipu da rade besplatno, nemoguće je izgraditi tu vrstu autoriteta na setu koji bi trebao biti filmsko pravilo.

Slušaju li vas glumci? Kako to izgleda na snimanjima?

- Divim se njihovu talentu u kadru, o njima najviše ovisi koliko će film biti dobar, ali se teško mirim s njihovim manama; kad nisu točni, kad ne znaju tekst, kad žele režirati ne samo svoju ulogu, već i svoje kolege. Glumac, prirodno, najviše misli o sebi i svojoj ulozi, ali mora uvijek biti u funkciji scenarija, redatelja i filma. To ne moraju jedino najveće hollywoodske zvijezde koje donose toliku dobit da uvijek mogu raditi po svom. Ali, naši glumci, ma koliko daroviti i popularni bili, više ne dovode ni jednog gledatelja u kino.

Redovito operirate unutar mikroskopskih proračuna. Držite li da bi ste se snašli i u visokobudžetnim okvirima?

- Mislim da bih se apsolutno snašla u visokobudžetnim okvirima, jer ako sam s takvim mini proračunima uspjela osvojiti 40 nagrada, zamislite samo što bi bilo kad bi budžet mog filma napokon prešao tu granicu. Ovako sam stalno u nekim kompromisima, ali mislim da je to, uz trening živaca, bio izvrstan pokazatelj moje kvalitete spram nekih redatelja koji su dobivali po pola milijuna kuna za svoje filmove koji bi redovito gubili od mene na istim festivalima.

piše marko njegić

---------------------------------------------------------------------------

Poslovni dnevnik, 27. 04. 2011. Ana Lučin,VLM

Zlatna ribica među morskim psima

Mlada redateljica Irena Škorić upravo se vratila iz Beograda gdje je predsjedala žirijem na 58. festivalu kratkog i dokumentarnog filma. Škorić je ujedno predstavila i novi film "Rastanak 2", autoironijski komentar na nastavke filmskih hitova. U tipično muškom redateljskom poslu snalazi se, kaže u šali, kao zlatna ribica među morskim psima, a opisuje se kao neumoljiva radoholičarka s ubitačnim tempom koja nikada ne odustaje od svoje vizije.

Nedavno ste se u Beogradu našli u ulozi predsjednice žirija na 58. festivalu kratkog i dokumentarnog filma. Kako je protekao festival?
Bila mi je velika čast biti predsjednica žirija na najstarijem i najuglednijem festivalu te vrste u ovom dijelu Europe. Organizacija festivala je na vrhunskoj europskoj razini, što potvrđuju visoke novčane festivalske nagrade te gosti i žiri iz cijeloga svijeta.

Predstavili ste film 'Rastanak 2'. Kakve su reakcije i smatrate li da će doživjeti jednak uspjeh kao i vaš film 'Rastanak' koji je osvojio mnoštvo nagrada?
Premijera u Beogradu prošla je izvrsno, svjetski, pred prepunim kinom i iznad svih očekivanja, a moj stojadin je u Beogradu i od srpskih medija dočekan poput najveće filmske zvijezde. Kratki igrani film "Rastanak" obišao je sve kontinente, niz prestižnih festivala i dobio 16?nagrada. "Rastanak 2" je autoironijski komentar na nastavke filmskih hitova. Zbiva se tijekom jednoga ranog jutra kad protagonisti "Rastanka", otac i njegov sin, odlaze na filmski set na kojem treba početi snimanje nastavka. "Rastanak 2" ima nekoliko slojeva filmske stvarnosti. U filmu se iznova pojavljuje stojadin i dva glavna lika, otac i sin, koji u interpretaciji Ivana Brkića i Asima Ugljena igraju likove iz "Rastanka 1". U filmu glumi i ja ? samu sebe. "Rastanku 2" predviđam svijetlu budućnost.

Za svoje ste filmove ukupno osvojili više od 30 nagrada na domaćim i stranim festivalima. Koja Vam je nagrada najdraža?
Najdraži mi je Grand Prix i nagrada za najbolji scenarij na Danima hrvatskog filma 2009. godine, jer stara narodna poslovica kaže kako nitko nije prorok u svom selu. Također sam jako ponosna na nagradu "Ranko Marinković" Večernjeg lista za kratku priču.

Kako biste definirali svoj redateljski stil?
Predvidljiva sam u svojoj nepredvidljivosti. Svakom redatelju je teško opisati svoj stil jer svaki scenarij zahtijeva nešto novo i drukčije.

Što vas u poslu inspirira?
Inspiraciju pronalazim u malim stvarima oko nas, stvarima koje nestaju, nostalgiji, a katkad i u snovima. Najviše volim pisati scenarije iza ponoći jer tada, u apsolutnoj tišini i miru, imam najviše inspiracije.

S kojim biste svjetski poznatim imenima voljeli raditi?
Najviše od svega bih voljela raditi film s pristojnim budžetom. Nema uopće smisla maštati o svjetski poznatim imenima kad jedan njihov honorar iznosi više nego cjelokupni godišnji hrvatski fond za kinematografiju.

Dobili ste sredstva za dugometražni igrani film 'Moj tata'. O kojem je žanru riječ i koliko realno ta sredstva pokrivaju, odnosno koliko još novca morate prikupiti da biste realizirali projekt?
To je romantična komedija sa ženom u glavnoj ulozi. Priča je atraktivna i univerzalna pa se svesrdno preporučujem sponzorima za sudjelovanje u projektu. Da bih uopće lupila prvu klapu filma, potrebno mi je još minimalno tri do pet milijuna kuna. Realizacija je vrlo skliska stvar jer se bez početnoga kapitala ne može krenuti ni u pripremu, a kamoli u realizaciju dugometražnog filma. Tehnika je iz dana u dan sve skuplja, glumački honorari su se zbog raznih serija i sapunica također povećali, a svi trebamo biti svjesni da je igrani film temelj hrvatske filmske povijesti i kulture, a ne visokokomercijalni proizvod.

Kako se kao žena snalazite u muškom poslu?
Kao zlatna ribica među morskim psima! Šalim se. Zašto bi to bio muški posao?! Žene su oduvijek bile talentiranije u svim područjima umjetnosti zbog svoje prirodno urođene senzibilnosti. Katkad poneki muški članovi ekipe misle da mogu manje ili slabije raditi zato što sam žensko. Brzo ih uvjerim u suprotno.

Što smatrate svojom najvećom vrlinom, a što manom?
Moja mana je ujedno i moja najveća vrlina, neumoljivi sam radoholičar s ubitačnim tempom koji nikada ne odustaje od svoje vizije.

Kako ocjenjujete sadašnje stanje hrvatske filmske industrije?
Siromašano, siromašnije, najsiromašnije. Svaka čast zlatnim izuzecima, a pogotovo onima bez pokrića. Plaši me kriza filmskog zanosa, kriza radosti stvaranja, debilizacija gledateljstva priglupim sapunicama. Plaši me što nisu samo hrvatski filmovi pred praznim kinodvoranama, već i svaki imalo dublji holivudski film.

Smatrate li da se bi se Nacionalni program razvoja audiovizualnog stvaralaštva mogao realizirati u iduće četiri godine?
Ja uvijek vjerujem u bolje sutra jer ako niste sanjar, teško da se uopće možete baviti ovim poslom. Željela bih da se svake godine odobri što više filmova na natječajima i naravno sa što više novca.

Hrvatska 'it' djevojka

Obožavam "vintage" odjeću, a svoj bih stil opisala kao urbani romantični eklektični miks. Kao svaka prava žena obožavam cipele i mislim da je njihova brojka već postala troznamenkasta. Obožavam balerinke i sandale na petu te starke i startasice.

---------------------------------------------------------------------------

Story.hr, 15.04.2011.

Irena Škorić: Na odnos glumica-redatelj gledam dosta negativno

Zagrebačka filmska redateljica Irena Škorić vratila se iz Beograda, gdje je predsjedavala žirijem velikog festivala, a ondje je imala i svjetsku premijeru novog filma 'Rastanak 2'

Zagrebačka redateljica Irena Škorić svojim je radom dokazala da dostojno parira naj­većim imenima filmske umjetnosti. A kako se snalazi u 'muškom poslu'? Kao riba u vodi, ako ne i bolje od toga, jer se kao prava plavuša, kada stvari krenu nizbrdo, uvijek može izvući na boju kose. Ali kako sada stvari stoje, Ire­na će još dugo tog asa imati spremljenog u rukavu jer je njezina putanja učvrstila svoj pravac - i to prema samome vrhu!

Story: Upravo ste se vratili iz Beograda, gdje ste predsjedavali na 58. festivalu kratkog i dokumentarnog filma. Kakvi su dojmovi?
Bila mi je velika čast biti predsjednicom žirija na najstarijem i najuglednijem festivalu te vrste u ovom dijelu Europe. Organizacija je bila na vrhunskoj razini, što potvrđuju visoke novčane nagrade te gosti i žiri iz cijeloga svijeta.

Story: Iako je priroda posjeta bila poslovna, jeste li se uspjeli počastiti noćnim provodom?
Kao predsjednica žirija pogledala sam stotinjak filmova, ali vikend je bio rezerviran za krsta­renje po beogradskim trgovinama i druženje po klubovima. Otkriće su mi mladi beogradski dizajneri poput Ane Ljubinković, Dejane Momči­ović, Predraga Đuknića, Babooshke te retro po­suđa s modernim aplikacijama - Remake, koji su svi smješteni na jedno mjesto, Čumić dizajn distrikt, u samom središtu. Noćni izlasci bili su rezer­virani za klubove u centru, a posebno me iznena­dila ulica popularnog naziva Silikonska dolina. Mislim da ime govori dovoljno; o njoj bi se zacijelo moglo snimiti nekoliko filmova.

Story: Koji vas se film festivala dojmio?
Budući da sam ljubiteljica starih automobila, jako me se dojmio dokumentarni film beogradske kolegice Mine Đukić, 'Yugo, kratka biografija', koji obiluje izvrsnim arhivskim materijalom. Film je dobio Zlatnu plaketu Beograda za najbolji film domaćeg natjecateljskog programa. Tu su još i otkačeni španjolski filmovi ljubavno-erotske tematike 'Kako sam upoznala tvog oca' i 'Alfa­ma' te njemački 'Viki Ficki', duhovita priča o kćeri pornoglumice.

Story: Svjetsku premijeru doživio je i 'Rastanak 2', vaše novo remek-djelo.
Kratki igrani film 'Rastanak' obišao je sve kon­tinente, mnoštvo prestižnih festivala i dobio 16 nagrada. 'Rastanak 2' autoironijski je komentar na nastavke filmskih hitova. Radnja se događa jednog ranog jutra, kad protagonisti, otac i njegov sin, odlaze na filmski set na kojem treba početi snimanje nastavka. U filmu glume Slaven Kneo­vić, Hrvoje Kečkeš, Siniša Ružić, Marinko Leš. 'Rastanak 2' ima nekoliko slojeva filmske stvarnosti. U filmu se iznova pojavljuju stojadin, i dva glavna lika, otac i sin koji u interpretaciji Ivana Brkića i Asima Ugljena igraju likove iz 'Rastanka 1'. U filmu se pojavljujem i ja i glumim samu sebe.

Story: Jeste li uspjeli sakriti uzbuđenje?
Nikada nemam tremu. Premijera je prošla iz­vrsno, pred prepunim kinom i iznad svih očekiva­nja. A tek moj stojadin. u Beogradu su ga srpski mediji dočekali poput najveće filmske zvijezde!

Story: Nadate li se potajno barem još 16 nagrada i za ovaj film?
Najveća nagrada za ovaj film su predivne reak­cije publike. Nagrade su važne u smislu izvjesne afirmacije i potvrde kvalitete za dosadašnji rad. Važno je i za poticaj za daljnji rad, kao i za upoznavanje publike s vašim radom, stilom i senzibilitetom. U tome je poanta, ne samo nagrada nego i festivala. Postoje neki redatelji koji ne vjeruju u festivale, ali ako su za neki film dobili državni novac, publika treba imati uvid u taj rad.

Story: Bilo je priče o vašem velikom koraku - snimanju dugometražnog filma 'Mrvice'. Gdje je zapelo?
Taj je projekt trenutačno u razdob­lju dubokog zamrzavanja. Napisala sam novi scenarij za dugometražni igrani film radnog naziva 'Moj tata', koji je na nedavnom natječaju dobio novac za razvoj projekta. To je romantična komedija sa ženom u glavnoj ulozi. Priča je atraktiv­na i univerzalna pa se svesrdno preporučujem sponzorima za sudjelovanje u projektu!

Story: Jeste li strogi prema glumcima?
Filmski set suvereni je teritorij prosvijećenog apsolutizma redatelja koji diktatorski sprovodi svoju volju. Redatelj je zapovjednik broda koji jedini ima cjelokupnu viziju cilja plovidbe i cijelog budućeg svijeta koji treba otkriti. Svi drugi članovi filmske ekipe moraju biti u toj službi, i na tom žrtveniku nuditi radost svog stvaranja. Glumac, prirodno, najviše misli o sebi i svojoj ulozi, a redatelj o cjelini fil­ma. Zasad nisam imala nikakvih radi­kalnih reakcija, vjerojatno zbog toga jer naši glumci sve više shvaćaju da ih je puno, i da je svatko zamjenjiv, pa se u zadnje vrijeme nepromišljenosti radikalno smanjuju.

Story: Prilično je dug popis svjetskih imena s kojima biste željeli surađivati, no nama je za oko zapeo Brad Pitt.
Da, Brad Pitt, ali prije Angeline. Doduše, izgled pomaže, no najvažnije je to da je pokazao kako stvarno može odigrati najrazličitije uloge, karaktere, naglaske. Nažalost, redatelji ga većinom ograničavaju na uloge slatkog dečka iz sus­jedstva i mislim da još nije ostvario 'it' ulogu.

Story: Kako gledate na odnos glumac-redatelj kada on prelazi granice poslovnog i postaje privatni? Naime, ljubavne veze glumaca i redatelja nisu strana pojava.
Na to gledam dosta negativno s obzirom na to da smatram kako u odnosu glumica-redatelj najviše pati najvažnija stvar od svega, a zove se film. Redatelji tada većinom zaboravljaju na film kao cjelinu, i koncentriraju se isključivo na ulogu svoje drage, a zanimljivo je i spomenuti da te 'drage' tada glume u redateljevu baš svakom filmu, iako u većini slučaja uopće nisu najbolji izbor za tu ulogu, što se poslije itekako vidi na filmskom platnu.

Story: Koja se vaša karakterna crta pokazala najisplativijom u 'muškom poslu'?
Apsolutna posvećenost filmu kao cjelini i to što nikad ne odustajem od svoje vizije, koliko se god ona činila nemogućom u tom trenutku.

Story: Kakvi vas muškarci privlače?
Uvijek padam isključivo na umjetnike plavih očiju.

Story: Ipak, vi ste sretno zauzeti, koliko se može čuti?
Koristim Kviska!

Story: Nedavno se šuškalo da ste na korak do toga da izgovorite vjenčane zavjete, štoviše da ste ih već i izgovorili.
Trač, trač i samo trač. U vezi sam, imam dečka, i to je sve što ću vam otkriti, a mislim da za brak uvijek imam vremena. Trenutačno mi je najvažnije posložiti poslovne kockice.

Story: Padate li na romantiku?
Baš i ne. Najvažnije od svega jest međusobno razumijevanje, shvaćanje i pomaganje, a ne nekakav buket ruža.

Story: Ako se ne varam, Riba ste po horoskopu. Kažu da su Ribe sanjari, da daju sve ili ništa. Koliko ima istine u tome?
Ja sam Riba, u podznaku Lav. Dakle, kombinacija iz snova!

Story: Koju biste svoju vrlinu izdvojili?
Poštena, iskrena, odana, nepokolebljiva, istinoljubiva, radišna. Ma, prava pionirka!

Story: A manu?
Mana, što je to!? Neumoljivi radoholičar s ubitačnim tempom. No zapravo vjerujem da je i to vrlina.

Story: Ni vas nije zaobišla groznica društvenih mreža. Koji je najzanimlji­viji dio na Facebooku?
Aktivna sam na Facebooku, Twit­ter baš i ne razumijem. Ali i na Face­booku provodim sve manje vremena jer mi je dosadio. No upoznala sam nove ljude, stavljam obavijesti, dobivam razne informacije za predstave, koncerte, projekcije, što mi se čini korisnim. Mislim da je najopasniji za djecu i tinejdžere koji ondje provode veći dio dana, umjesto da se igraju s vršnjacima. Da sutra ukinu Facebook, ne bi mi nedostajao!

Story: Dakle, Facebookom se ne može boriti protiv stresa?
Stres, što je to?! Za mene je posao, tj. film, najljepša stvar koju je čovjek izmislio. A boravak na setu neopisiv adrenalin.

Story: Koji je vaš životni pokretač?
Vjerujem u ljubav, pravdu i film!

Razgovarala Ana Lukiček
Fotografije Matea Smolčić, Story Press

---------------------------------------------------------------------------

Večernji list, 29.03.2011.

Mlada zagrebačka redateljica predsjeda žirijeom Kratkog metra

Beogradska premijera filma Irene Škorić koji zapravo ne postoji

To je tek pokušaj da se nastavak snimi pa "Rastanak 2" načelno i ne postoji, jer "pleše" na rubu stvarnosti i fikcije, a glumci ne glume likove, već su oni protagonisti iz "Rastanka", kaže Irena Škorić

Irena Škorić glumi samu sebe u Rastanku 2

- "Rastanak 2" gorka je filmska komedija, a u tom sam filmu i ja imala ulogu. Glumim, naime, samu sebe u svojevrsnom autoironijskom komentaru na temu nastavaka filmskih uspješnica. To je tek pokušaj da se nastavak snimi pa "Rastanak 2" načelno i ne postoji, jer "pleše" na rubu stvarnosti i fikcije, a glumci ne glume likove, već su oni protagonisti iz "Rastanka" - rekla nam je Irena Škorić pakirajući kovčege za put u Beograd. Tamo mlada redateljica i scenaristica predsjeda međunarodnim žirijem 58. festivala kratkometražnog i dokumentarnog filma, popularnog Kratkog metra.

Festival se održava od 30. ožujka do 3. travnja, a uz Irenu u žiriju su redatelj Vladimir Blaževski, Milorad Glušica, direktor fotografije i profesor na beogradskom FDU, te španjolski redatelj Ventura Dural i profesor filma na Bečkom sveučilištu Rainer Maria Koeppl. Festival i otvara kratki igrani film Irene Škorić "Rastanak 2" koji autorica osmislila kao komentar (ponekad nepotrebnog) snimanja nastavaka velikih filmskih hitova. Pri tome se poigrala vlastitim filmom Rastanak, koji je dosad osvojio 16 nagrada i koji je već prozvan "hrvatskim festivalskim čudom".

Rastanak 2" (sniman tijekom prošle godine) prati priču jednog ranog jutra,  kad otac i sin, protagonisti "Rastanka", odlaze na filmski set na kojem treba početi snimanje nastavka... Što je film? Što stvarnost? Tko su glumci i tko će prvi završiti u Remetincu? Odgovore će prvi doznati Beograđani u priči u kojoj glume Ivan Brkić, Asim Ugljen, Hrvoje Kečkeš...

---------------------------------------------------------------------------

POLITIKA, 30.03.2011.

58. KRATKI METAR

Projekcijama filmova o omiljenim četvorotočkašima nekadašnjih Jugoslovena, večeras počinje najstariji srpski filmski festival

Projekcijom dokumentarnog filma "Jugo: kratka autobiografija" Mine Đukić, o čuvenom "jugu", i kratkih igranih filmova "Rastanak" i "Rastanak 2" hrvatske rediteljke Irene Škorić, o "stojadinu", večeras u 19.30 u Domu omladine u Beogradu počinje 58. "kratki metar". Najstariji srpski festival posvećen dokumentarnom i kratkometražnom filmu, proglasiće otvorenim rediteljke ovih filmova, koje su, svaka u svojoj državi, realizovale filmove o omiljenim četvorotočkašima jugoslovenske auto-industrije, a time i o simbolima bivše SFRJ.

- Moje osećanje prema "stojadinu", deo je mog detinjstva, nekih lepih sećanja, slika i doživljaja. Da je bio jaguar, možda bi on bio glavni auto mojih filmova. Za mene je "stojadin" simbol i metafora, a ne samo hrpa lima i stari automobil. Oko njega je na snimanju bilo najviše brige, najviše smo ga tetošili, pazili i mazili ne bi li nam bio dobar i radio, jer je već dobro zagazio u treću dekadu života, što je oko 100 godina u ljudskim godinama - kaže Irena Škorić i objašnjava da je poenta njenog filma o "Zastavi 101" metafora odnosa između prošlosti i sadašnjosti, i prihvatanje značenja te prošlosti koja je sublimirana u simbolu jugoslovenske automobilske industrije - "stojadinu".

- Želela sam da se osvrnem na istoriju raspada SFR Jugoslavije i činjenicu stvaranja nove mape jugoistočne Evrope u kojoj većina država koje su nekad delile "bratstvo i jedinstvo", sada dele istu sudbinu zemalja u tranziciji, pri čemu mnoge prošle vrednosti bivaju zamenjene "novim vrednostima" - pojašnjava autorka kojoj jugonostalgija, ipak, nije u prvom planu kratkog igranog filma.

- Ako je neko za nečim nostalgičan, to su uspomene iz vlastite mladosti, koje s bivšom državom nemaju nikakve veze. Svako se teško rastaje od stvari koje ga podsećaju na neka dobra i lepa prošla vremena, a Hrvati rado prihvataju nove stvari i promene, pogotovo kad su na njihovu štetu - smatra autorka koja se u filmu "Rastanak" fokusira na odvoženje "stojadina" na auto-otpad, a u nastavku - "Rastanak 2" na filmsku ekipu koja snima film o nekada popularnom automobilu.

Pored ova dva filma, u kojima igraju Ivan Brkić, Asim Ugljen i Slaven Knezović, u programu "Hrvatsko proleće u Beogradu" 58. "kratkog metra" Irena Škorić će predstaviti i svoj film "9. ožujak" za koji je na prošlogodišnjem Pulskom festivalu osvojila nagradu za najbolji hrvatski kratki igrani film, što je samo jedna od oko 40 nagrada koje je do sada osvojila ova mlada scenaristkinja i rediteljka.

I. Aranđelović

---------------------------------------------------------------------------

PRESS ONLINE, 30.03.2011.

Nostalgija od 1.000 kubika

Irena Škorić, režiser iz Zagreba - Stojadin je sredstvo preko kojeg pričam neke metafore dublje od bilo kakvih političkih reminiscencija

Zemlje bivšeg istočnog bloka zahvatila je automobilska renesansa. "Trabanti", "volge", "vartburzi"..., nekadašnji heroji viceva, postali su danas poželjni oldtajmeri na pijaci četvorotočkaša.

Kod nas se jugonostalgija ne iscrpljuje samo narezivanjem hitova Olivera, Šijanovih filmova, krkanjem "Krašove" "bajadere"... U arsenal nostalgije polako ulaze i automobili. Dve mlade režiserke iz Zagreba i Beograda otvaraju 58. festival kratkog metra i dokumentarnog filma, svojim delima u kojima su glavni junaci dva kultna automobila bivše države. Zagrepčanka Irena Škorić u svom "Rastanku" ekranizuje storiju o "zastavi 101", a Beograđanka Mina Đukić donosi priču o nekadašnjem ponosu domaće auto-industrije u filmu "Jugo, kratka autobiografija".

U tvom filmu glavni junak je automobil "zastava 101". Šta je za tebe "stojadin" - simbol vremena u kome su nam krediti manje stezali grkljan, metafora za sadržaj naših nostalgičnih softvera?

- Stojadin je za mene lični sentiment mog detinjstva, a kao filmskoj autorki, moja igračka i glavni glumac triju kratkih filmova. Stojadin je sredstvo da preko njega ispričam neke metafore dublje od bilo kakvih političkih reminiscencija.

"Zastava 1.300", popularni "tristać", 60-ih godina, na početku svog "života", bio je etiketiran kao oficirsko-funkcionerski auto. Kasnije je ušao u narod i postao "narodni auto" (yu-volkswagen). Šta je bio "stojadin"?

- Ne znam da li je bio narodni auto, ali je bio poslednji auto mog dede u kojem sam jako volela da se vozim. Išli smo na izlete, na more, zagledala sam u njegovu utrobu kad se pokvario, grejanje mu se leti uključivalo samo od sebe, a zimi bi obično proradilo tek na kraju puta. Ipak, to je za mene najdraži auto i tako će ostati. "Stojadin" je, osim toga, jedini auto s ovih prostora koji je u mom filmu obišao gotovo celi svet, velike i važne festivale, te dobio mnoštvo nagrada.

Vaš film "Rastanak" je film bez ijedne reči dijaloga.

- Priča je takva da dijalog nije bio potreban. To je ona vrsta "idealnog" filma, gde slika govori sve. Otac i sin voze stari "stojadin" u "rezalište". Od te jedne rečenice film je postao metafora o rastanku sa nekadašnjim životima, s bližnjima, o propadanju, gubitku, putovanju. Posrećilo se da tako ispadne. Iz uspeha "Rastanka" nastao je "Rastanak 2". Radujem se premijeri "Rastanka 2" u Beogradu i nadam se da će beogradskoj publici oba filma biti smešna i zabavna.

---------------------------------------------------------------------------

StoryBook, 04/2010, tromjesečnik (listopad-studeni-prosinac)

'It' djevojka: Irena Škorić

Ako je ove godine redateljica Kathryn Bigelow bila najintrigantnije ime svjetske kinematografije, onda je domaće filmske vode uzburkala njezina mlada kolegica Irena Škorić, čiji dokumentarac 'Sudbina broja 13' osvaja nagradu za nagradom.

Book: Posao redatelja često se smatra muškom djelatnošću. Jesu li se stvari promijenile otkako je ovogodišnji Oscar za režiju odnijela žena?

Nažalost, nakon Kathryn Bigelow situacija se nije nimalo promijenila. To će uvijek biti iznimka, a ne pravilo. Na vlastitoj koži sam osjetila tu famoznu "nevidljivost", unatoč uspjesima u inozemstvu. O nevidljivosti redateljica dovoljno govori da su u 114 godina povijesti filma na ovim prostorima samo tri žene režirale dugometražni film: Snježana Tribuson, Ljiljana Jojić i Oja Kodar. S obzirom na takvo stanje, mogu reći da se zauzimam za pozitivnu diskriminaciju i za omjer 50:50 kod sufinanciranja projekata na državnim natječajima.

Book: Film 'Sudbina broja 13' pokupio je silne nagrade. Znači li to da je 13 vaš sretan broj?

Tramvaju broj 13 skrivio je najtežu nesreću u povijesti, ubio je najviše ljudi i najčešće iskliznuo iz tračnica. Pa ipak, taj šarmantni vremešni stroj, s nadimkom "Genscher", putujući je hotel i dnevni boravak cijeloj jednoj nevidljivoj Hrvatskoj, koju je tranzicijsko vrijeme odbacilo na marginu i koja, kao da zajedno s njim, putuje u rezalište. Jednostavno, tramvaj mi je poslužio kao metafora mjesta i vremena u kojem sada živimo. Ponekad vjerujem u sreću tog broja, a ponekad u nesreću, ovisi o situaciji. Ali nekako gledam da važne sastanke i putovanja izbjegnem na taj dan.

Book: Koji je sljedeći  filmski korak?

Dugometražni igrani film. Scenarij je već gotov i bit će to romantična komedija. Nadam se da ću ga uskoro snimiti.

Book:  Kao da vam je samo nebo granica...

Moja granica je puno niže od neba, a zove se, primjerice, prošli Natječaj, na kojem mi, unatoč svim mojim dosadašnjim nagradama i uspjesima, nisu dodijeljena sredstva da snimim svoj debitantski igrani film. Granicu mi također predstavljaju skučeni budžeti mojih filmova, nelojalnost članova ekipe, poneki glumci koji ne nauče tekst pa improviziraju prvo što im pada na pamet, granica je zavist sredine, udružene snage protiv mlade redateljice na pomolu, granica je loše vrijeme na setu.

Book: Kada biste si dopustili si da zamislite Oscara u svojim rukama, kome biste zahvalili?

Onima koji me nikad nisu izdali, koji su vjerovali u moj talent, koji su me bodrili, davali svoj talent da ih ja kao redateljica na koncu potpišem. Onima koji su se iskreno radovali mojim uspjesima, bili blizu kad mi je teško u tom prekrasnom i najokrutnijem poslu filmskog redatelja. I naravno, ali to bih samo pomislila, no ne i rekla; sebi samoj, jer se nisam dala slomiti, pokoriti, jer nisam odustala, jer sam se uvijek uspravila kad su me pokušavali gaziti.

Book: Plaši li vas trenutačna ekonomska kriza?

Više me plaši kriza filmskog zanosa, kriza radosti stvaranja, plaši me debilizacija gledateljstva priglupim sapunicama. Plaši me što nisu samo hrvatski filmovi pred praznim kino dvoranama, već je to i svaki imalo dublji holivudski film.

Book: Skupili ste lijepu kolekciju filmskih nagrada, brojite ih više od 30. Ipak, priča se da nije nadmašila vašu kolekciju cipela.
Mislim da je taj broj troznamenkast.  S tim da moram napomenuti, da nikad ništa ne bacam. Naime, već sam u osmom razredu osnovne došla do broja 39, pa sam od tada do danas bacila sam samo jedan par cipela. I to teškom mukom.

---------------------------------------------------------------------------

Irena Škorić u sceni iz Hitchcockovog filma

Kadrovi iz ostvarenja Alfreda Hitchcocka inspirirali su mnoge. Filmski klasici 'Ptice', 'Psiho', 'Uhvatiti lopova' ili 'Prozor u dvorište', na neki drukčiji način uhvaćeni su u objektivu, ovdje u glavnoj ulozi s filmskom i televizijskom redateljicom Irenom Škorić

Story, 29.11.2010.

Hitchcock je znao stvoriti styling koji je istodobno klasičan i elegantan te najviše od svega - nezamjenjiv u povijesti sedme umjetnosti. Tim riječima počinje knjiga 'Le Style Hitchcock', posvećena stilu, kostimografiji, dekorima i make upu u filmovima Alfreda Hitchcocka, autora Jean-Pierrea Dufreignea. I doista, Hitchcockovi filmovi i njegove mitske blondine - heroine njegovih ostvarenja - nepresušno su vrelo inspiracije za mnoge modne i konceptualne umjetnike 21. stoljeća. 'Ptice', 'Psiho', 'Nazovi M radi ubojstva', 'Vr­toglavica', obilježili su zlatno doba technicolor Hollywooda i preko noći postali modne ikone na visokim potpeticama od 12 centimetara. Naime, Hitchcockove muze bile su poznate po vrlo elegantnim kostimima, fantastično izrađenim frizurama i osebujnom make upu u kojem je rijetko dominirao crveni ruž, osim u slučaju Grace Kelly koja ga je, očito je mislio Hitchcock, dobro znala nositi. Prije dvije godine slavni časopis Vanity Fair objavio je kompletan editorijal s filmskim scenama slavnih Hitchcoc­kih filmova s Javierom Bardemom, Naomi Watts, Charlize Theron i Marion Cotillard u glavnim ulogama.

Ne­koliko godina prije, u Parizu je održana izložba 'Hitchcock & umjetnost', posvećena radu slavnog redatelja, gdje su posjetitelji mogli razgledati sve kultne predmete koji su se pojavljivali u filmovima, poput noža iz filma 'Psiho', umjetnih ptica iz 'Ptica', čaše mlijeka iz filma 'Ozloglašena' kojom je Cary Grant otrovao svoju suprugu - svi su ti objekti na izložbi bili predstavljeni poput skupocjenih dragulja, a haljine u kojima je Tippi Hedren bježala od agresivnih ptica visjele su poput francuskih haute couture haljina. Sve se to odvijalo u pariškoj galeriji/muzeju suvremene umjetnosti Centre Georges Pompidou. U ovom našem hommageu Hitchcocku nastupila je poznata redateljica Irena Škorić, dobitnica brojnih filmskih na­grada, poznata u medijima i kao 'redateljica sa 30 filmova, 36 nagrada i 30 pari cipela', a gledajući fotografije, može se pretpostaviti da bi Hitchcock možda i nju odabrao za blondinu u jednom od svojih filmova.

Napisao Ivo Parać
Fotografije Marko Grubišić
Šminka Ana Rajić
Styling Felicita Glavaš
Kosa salon Ruža
Popis prodavaonica: Heruc Galeria, Ilica 26;
Boudoir, Radićeva 22; Escada, Gundulićeva 15;
Nicky, Ilica 36; Galerija Velvet, Dežmanov prolaz 9

---------------------------------------------------------------------------

Auto motor i sport, 15.10.2010.

Legendarnu Stojku teško je nadmašiti

Irena Škorić je mlada, ambiciozna i vrlo uspješna scenaristica i redateljica. Našu je pažnju privukla filmovima u kojima je  jedan od glavnih aktera - Zastava 101

Zastava 101 pojavljuje se u dva tvoja filma - ''Rastanak'' i ''Demon iz Kragujevca''. Zašto baš Stojadin?

Moj sentiment prema Stojadinu, dio je mog djetinjstva, nekih lijepih sjećanja, slika, doživljaja. Da je bio jaguar, možda bi on bio glavni auto mojih filmova (smijeh). Za mene je Stojadin simbol i metafora, a ne samo hrpa lima i stari automobil. Oko njega je često na snimanju bilo najviše brige, najviše smo ga tetošili, pazili i mazili ne bi li nam bio dobar i radio jer je već dobrano ugazio u treće desetljeće života, što je oko 100 godina u ljudskim godinama. Ha, ha.  Poanta filma je metafora odnosa između prošlosti i sadašnjosti, te poimanje i prihvaćanje značenja te prošlosti koja je sublimirana u simbolu jugoslavenske automobilske industrije - stojadinu. Željela sam se referirati na recentnu povijest raspada Jugoslavije i činjenicu kreiranja nove mape jugoistočne Europe u kojoj većina država koje su nekad dijelile "bratstvo i jedinstvo", sada dijele istu sudbinu zemalja u tranziciji, pri čemu mnoge prošle vrijednosti bivaju zamijenjene prekrojene "novim vrijednostima".

U filmu Demon iz Kragujevca koristiš stručnu terminologiju: Grobnik, Monza, stubline, zaštita za krađu od lopova itd. Stojadin ujedno i lijepo zatrzava u vožnji i dimi, a na trenutak je vidljiv i legendarni renault 4. Jesi li sama istraživala, ili si imala stručnog suradnika?

Što se tiče stručne terminologije u scenarijima, sve sam sama napisala i istraživala, dok je na polju ''specijalnih efekata za trzanje i dimljenje'' bio angažiran "stručni suradnik" kojem ne želim spomenuti ni ime, jer me  koštao više nego šef tehnike Ferarija na Formuli 1.
Svaki kvar starog stojadina, bio je mistificiran kao da je riječ o galiji iz drugog stoljeća prije nove ere. Naravno, da bi se sve to moglo višestruko naplatiti.

U trenutku se čuje i svirka slična onoj u filmu "Tko to tamo peva".. Je li ti i taj film poslužio kao inspiracija?

Jako volim taj film i inspiracija je podsvjesna. Sličnost je vjerojatno u tome, što svi uvjetno rečeno ''balkanski'' filmovi, imaju taj neki sjetni glazbeni štih.

Tvoj lik u filmu govori babo ovo, babo ono. Koji je automobil vozio tvoj deda, u kojem si automobilu provela djetinjstvo?

Deda mi je između ostalog vozio i Citroena Žabu, a posljednji auto mu je bio zeleni Stojadin.
Što se tiče roditelja, tu je bilo svega i svačega, od Fiće, Yuga, Fiata, do Volskswagena i Peugeota.

Imaš li možda svoga ''limenog ljubimca'', tj. koji ti se automobili trenutno najviše sviđaju?

Još nemam svog limenog ljubimca, iako imam vozačku dozvolu. Uskoro planiram kupiti limenu ljubimicu, tj. staru svijetloplavu ili svijetlorozu Vespu kao  iz filma To je bila ljubav na prvi pogled.  Ne bi se požalila ni na Delahaye 135 MS Chapron Cabriolet, Bubu Cabrio, Mini Morris, Toyotu RAV4 (smijeh).

Misliš li da su Hrvati nacija jugonostalgičara i da se teško rastaju od  stvari koje ih podsjećaju na neka prošla vremena?

Ma koji "jugonostalgičari"! Ako je netko za nečim nostalgičan, to su uspomene iz vlastite mladosti, koje s bivšom državom nemaju nikakve veze.  Svatko se teško rastaje od stvari koje ga podsjećaju na neka dobra i lijepa prošla vremena, a Hrvati doista rado prihvaćaju nove stvari i promjene, pogotovo kad su na njihovu štetu.

Jesu li tebe možda nasamarili slično kao lika iz "Demon iz Kragujevca" tj. jesu li te možda prevarili u kupnji automobila?

Jesu li me nasamarili? Jesu. To je sudbina filmskog autora, da ga svatko pokušava nasamariti; od producenata, pa do vlastite ekipe. U ideji za Demona spojila sam svoje dvije strasti; za Hrelićem i za stojadinom. Stojadin na Hrelić može dospjeti jedino ako ga netko prodaje. Jedan takav stari stojadin, stvarno vrijedi manje od benzina u njegovom tanku. Ali za onog tko je sentimentalno za nj vezan, vrijedi mnogo više. A najviše vrijedi za muljatora, koji bezvrijedan auto, plasira kao svjetsko čudo. Ta vrsta folova koji pale, ako se isfuraju uz dobar P.R., opća su pojava u našem društvu.

Posjećuješ Hrelić?

Pasionirano i užasno mi je žao što će ga ukinuti. To je dvojnost mojeg karaktera, s jedne strane, strast za lijepim novim stvarčicama, a s druge za prekapanjem po odbačenoj starudiji. Zapravo je riječ o tome, da svi ti predmeti na Hreliću, za razliku od onih novih, kriju neku svoju tajnu i pričaju neku svoju posebnu priču, što je neodvojiv dio mog redateljskog posla.

Voliš li filmove ceste?

Volim ako su dobri filmovi. Easy Rider mi je jedan od favorita.

Snimila si i film Sudbina broja 13. Tramvaj se zove ''Genscher'' Znaš li možda koji su automobil na ovim prostorima nazivali tim imenom?

Znam, Mercedes, S-klase, koji se proizvodio 90-ih!
Ali to je za poznavatelje, dok je za puk i dalje Genscher moj tramvaj i Nijemac koji voli Hrvate i fura se na žuti pulover.

Možeš li ukratko reći nešto o tom filmu?

Za one koji još nisu gledali, stari tramvaj zvan Genscher, jedan je od glavnih junaka u mom novom 60-minutnom dokumentarnom filmu "Sudbina broja 13". To je film koji sam snimala više od godinu dana, a radi se o tramvaju broj 13 koji "vozi svugdje i nigdje" i poput ukletog Holandeza luta ulicama Zagreba. Skrivio je najtežu tramvajsku nesreću u zagrebačkoj povijesti, ubio je najviše ljudi i najčešće isklizavao iz tračnica. Pa ipak, taj šarmantni vremešni stroj nadimka "Genscher" putujući je hotel i dnevni boravak cijeloj jednoj nevidljivoj Hrvatskoj, koju je tranzicijsko vrijeme odbacilo na marginu i koja, kao da zajedno s njim, putuje u rezalište.

Kakve bi igrane filmove voljela snimati? Da li bi u njima automobil ponovno koristila kao metaforu?

U mojem budućem cjelovečernjem igranom filmu, važnu ulogu će imati jedan stari auto, još neću odati koji, ali mislim da moju legendarnu Stojku ništa ne može nadmašiti.

Kristijan Tićak

---------------------------------------------------------------------------

24sata express, 3.9.2010.

Redateljica rođena za nagrade.

''9. ožujak'', film redateljice Irene Škorić, nedavno je na Pulskom filmskom festivalu osvojio nagradu za najbolji kratki igrani film. Mlada Zagrepčanka dosad je snimila niz dokumentarnih i igranih filmova, za koje je dobila 36 domaćim i međunarodnih nagrada. S Irenom smo razgovarali prije početka snimanja nastavaka filma Rastanak, filma o ocu i sinu, koji kreću na put svojim starim Stojadinom, za koji je prošle godine dobila Grand Prix i nagradu za najbolji scenarij na Danima hrvatskog filma.

24sataExpress: Kad ste odlučili postati redateljica?
Još prije osnovne škole bila sam zaluđena filmovima, obožavala sam ''Naše malo misto'' i filmove Kreše Golika. Odlazak u kino za mene je bio doživljaj. Kasnije sam se učlanila u Kinoklub Zagreb i upisala Akademiju dramske umjetnosti.
 
24sataExpress: Kakve ste sve filmove snimali?
Radila sam filmove od jedne minute do 75 minuta. U planu je i dugometražni film, ali to ovisi o natječaju i, naravno, financijama. Scenarij je gotov, to je romantična komedija, neki novi žanr u hrvatskom filmu.

24sataExpress: Ovih dana počinjete snimati ''Rastanak 2''?
U ''Rastanku 2'' glume isti glumci, a radi se o filmu u kojem se susreće i filmska ekipa koja je snimala Rastanak, pa će film biti malo drugačiji.

24sataExpress: U filmu ''9. ožujak'' glumce ste razodjenuli...
Trebalo ih je malo nagovarati, ali su shvatili da je taj scenarij moguć samo ako budu manje-više goli. Poslije je bilo super, čak je tijekom pauze glavna glumica u toplesu jela pizzu. Glumci su se skroz opustili, što se vidi i na filmu.

24sataExpress: Je li se ženi teško probiti u svijetu filma?
Da, teže im je, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Postoji neki trend muških redatelja, jer se to oduvijek smatralo macho zanimanjem, a ne znam zašto je tako. U više od 100 godina hrvatskog filma samo tri žene snimile su dugometražni igrani film.

24staExpress:Da li vas ljudi krivo procjenjuju prema izgledu ili općenito kao ženu?
Možda kao ženu, nisu navikli da žene budu iza kamere. Ali priznajem da me muškarci na setu dosta dobro slušaju.

24sataExpress:U čemu pronalazite inspiraciju?
Inspiraciju crpim iz stvari koje nestaju, koje pretočim u metaforu nekog vremena, kao što sam to napravila u ''Rastanku'' sa Stojadinom. U dokumentarcu ''Sudbina broja 13'' tramvaj broj 13 je bio metafora Hrvatske koja stalno nekud putuje i nestaje.

24sataExpress: Izdvaja li se dovoljno za film i kulturu općenito?
U vrijeme recesije se najmanje izdvaja. Budžet za ''Rastanak'' je bio 10.000 kuna. Nije bilo novca za stol, pa smo jeli na krovu Stojadina.

Tamara Maletić

---------------------------------------------------------------------------

Jutarnji list, 18.8.2010.

Irena Škorić: redateljica sa 30 filmova, 36 nagrada i 30 pari cipela

Lijepa, mlada, plavokosa, zaigrana, entuzijast, radoholičarka, sanjalica - sve su to epiteti koji opisuju 28-godišnju zagrebačku redateljicu i scenaristicu Irenu Škorić koja u posljednje vrijeme osvaja međunarodne nagrade za svoje filmove. Posljednja u nizu je ona filmskog festivala "San Gio" u Veroni za njezin dokumentarni film "Sudbina broja 13". U njemu je prikazana svakodnevica ljudi koji se susreću u tramvaju broj 13. On "vozi svugdje i nigdje" i poput ukletog Holandeza luta ulicama Zagreba. Skrivio je najtežu nesreću u povijesti, ubio je najviše ljudi, i najčešće iskliznuo iz tračnica.

- Nisam očekivala ovu nagradu, bilo je puno filmova u konkurenciji. Utoliko mi je draža jer sam radila na filmu pune dvije godine, pod prijetnjama uzimanja kamerom i prijetnjama smrću. Noćne linije u tramvaju su velik problem, a ljudi su naprosto bjesnili kad smo snimali dva dana tijekom kontrole karata - kaže Irena.

Rad i samo rad

No isplatilo se jer film, koji je premijerno prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, na festivalu je osvojio Nagradu publike, a na WorldFestu u Houstonu imao je međunarodnu premijeru i osvojio Prvu platinastu nagradu. No, nije ovo prvi Irenin film koji je žiri nagradio. Djevojka koja je diplomirala filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti prije dvije godine, do sada je snimila 30-ak filmova, a za nagrade "misli da ih je do sada bilo 36". Respektabilna brojka, koja joj je samo velik poticaj za sljedeće projekte.

- Ako se hoće napredovati, mora se raditi i toga me nije strah. U rujnu snimam 'Rastanak 2', i to na lokacijama grada Zagreba - centar, Borogaj, most Mladosti i Trnje. Napisala sam scenarij i opet glumi 'dream tim' - Ivan Brkić u glavnoj ulozi, tu je opet Asim Ugljen, a pridružuje se Slaven Knezović - kaže lijepa Irena koja svoje scenarije najčešće piše noću. Kada zamre buka velegrada i kad se na njezinu Trnju u blizini Vukovarske stiša urlik automobila i tramvaja, ona počinje stvarati.

- Jako volim pisati navečer između 23 sata i tri ujutro. Inspiraciju crpim iz raznih životnih događaja, pa čak i iz snova. Nekoliko puta sam odsanjala neke situacije koje su bile u filmu - navodi Irena. Uvijek joj je najdraži film onaj na kojem trenutačno radi, a to je sada "Rastanak 2".

Puno neostvarenih želja

- Najuspješniji filmovi su mi 'Rastanak', dokumentarac 'Ti meni, ja tebi', 'Sudbina broja 13', 'Work in progress' iz 2005. Volim i film '9. ožujak' u kojem igraju Mia Biondić i Asim Ug-ljan - kaže redateljica. Osobito joj je drago što je "9. ožujak" na Pula Film Festivalu 2010. dobio Nagradu za najbolji hrvatski kratki igrani film jer je u žiriju filmskih kritičara Europe i Mediterana (FEDEORA), sjedila i Eva Zaoralova, umjetnička ravnateljica filmskog Festivala u Karlovym Varyma. Gdje joj je kraj, što priželjkuje u budućnosti?

- Imam gomilu želja, puna sam ih - zvonko se smije Irena. - Najviše bih željela snimiti dugometražni igrani film. Iako nisam prošla na prošlom natječaju koji je raspisao Hrvatski audiovizualni centar, to me nije obeshrabrilo. Scenarij je već gotov i bit će to erotska crna komedija. Radni naslov mu je 'Moj tata'. Nadam se da ću ga i snimiti - kaže Irena.

Za sve je kriv Golik

Njezina ljubav prema filmu počela je još u osnovnoj školi kad se navukla na filmove Kreše Golika. U njezinoj spavaćoj sobi iznad kreveta i danas visi originalni plakat filma "Tko pjeva zlo ne misli". Skupljanje starih plakata joj je strast, baš kao i potraga za filmskim drangulijama poput klapa, kamere super osmice, filmskih stolica, kutije od 35-ica, odnosno limenih kutije za filmove.

- Najbolja destinacija za to je Hrelić. Tamo sam kupila jednu kameru super osmicu za jednu kunu! To mi je najbolja kupovina u životu - kaže.

Voli i internet shopping jer otkriva nešto novo što nema u dućanima. Obožava vintage odjeću, a svoj bi stil opisala kao eklektično romantičan. Obožava i cipele.

- Mislim da je taj broj već troznamenkast. Imam ih na tone, obožavam balerinke i sandale na petu. Ali jako volim i starke i startasice - dodaje mlada redateljica. U njima pleše najradije uz muziku Novog vala - Azra, Film, Animatori njezin su izbor.

Na pitanje tko bi joj bio neki uzor, izdvaja najpoznatijeg redatelja neorealizma Vittoria De Sicu. Bez imalo razmišljanja kao glumca izdvaja Brada Pitta.

- Njega bih uvijek uzela - smije se Irena - Nije samo lijep, nego je i jako dobar i kvalitetan glumac. Od žena mi je najdraža Brigitte Bardot. Čekam da se takva pojavi i u hrvatskom filmu - rekla je.

---------------------------------------------------------------------------

Nacional, 24.8.2010.

Erotski filmovi za novu generaciju

U hrvatskoj kinematografiji pojavio se novi val mladih redatelja koji na sasvim otvoren način pristupaju temama intime, ljubavi i seksa

O LJUDSKOJ INTIMI

Redateljica Irena Škorić, dobitnica 36 nagrada za kratke i srednjometražne filmove, kaže da ju najviše nadahnjuje ljudska intima, a upravo piše scenarij za svoj prvi dugometražni igrani film. Preljub, slobodni seks, bračni trokut, govor tijela, homoseksualna ljubav i lezbijski odnosi nove su teme mlade i urbane generacije redatelja koja se svojim kratkim filmovima predstavila na posljednjim Danima hrvatskog filma i Pulskom filmskom festivalu. Riječ je o talentiranim redateljima, koji ne žele snimati ratne i povijesne spektakle nego intimne filmove o ljudskim sudbinama pa time u hrvatsku kinematografiju unose novi senzibilitet i drukčije teme. A time istodobno ruše tabue ne samo hrvatskog filma nego i cijelog društva.

ROĐENI SU U OSAMDESETIMA i neopterećeni su prošlošću, putuju po svijetu, veliku pažnju posvećuju obrazovanju, a za svoje filmove na međunarodnim filmskim festivalima dobivaju nagrade. Neki od njih ušli su u konkurenciju Cannesa i Berlina u svojoj kategoriji. Najeksponiraniji predstavnici tog novog filmskog vala su Irena Škorić, Sara Hribar i Ivan Livaković, a tu su još i Filip Peruzović, Goran Odvorčić, Hana Jušić, Marko Šantić, Barbara Vekarić i drugi. "Erotika je normalan dio života i pridonosi uvjerljivosti filmske priče pa nema razloga da se oko golotinje na filmu prave skandali", kaže Irena Škorić, jedna od najzaposlenijih i najnagrađivanijih mladih redateljica kratkih i srednjometražnih filmova, koja je u svom filmu "9. ožujak", nagrađenom na Pulskom filmskom festivalu, prikazala priču o preljubu.

---------------------------------------------------------------------------

Večernji list, 28.5.2010.

I za 8000 kuna može se snimiti remek-djelo

Mlada i nagrađivana hrvatska filmska redateljica Irena Škorić osvojila drugu nagradu Večernjeg lista za kratku priču. O pisanju, a i filmskoj karijeri pričala je za Obzor.

Mlada i nagrađivana hrvatska filmska redateljica Irena Škorić nije uspjela izboriti novac za prvi dugometražni igrani film, ali je osvojila drugu nagradu Večernjeg lista za kratku priču.

Je li vam ovo prva književna nagrada?

 - Da, i jako sam sretna. Od djetinjstva čitam Večernjakove kratke priče, i jedva bih dočekala subotu kada bih izvadila stranicu s pričom, prije nego Večernjak uzmu moji roditelji. Nisam mogla ni sanjati da će moja priča ikad biti objavljena. U prvi trenutak nisam mogla vjerovati da se "Vikend" našao u Večernjaku, uz tolika ugledna književna imena. Odmah sam kupila sve primjerke koji su tog časa bili na kiosku i ponosno sam ih poklanjala prijateljima. Kad sam doznala za nagradu, osjećala sam radost kao kad sam pobijedila na Danima hrvatskog filma. Zahvaljujem Večernjaku i ocjenjivačkom sudu u kojem sjede velika imena naše kulture i književnosti.

 
Za film "Rastanak" dobili ste rekordan broj nagrada, očekujete li slično i od ove priče?

- Nova sam u književnom svijetu pa ne znam da osim Večernjakove nagrade za priču u nas postoji i neka druga, pogotovo tako ugledna. Uspjeh "Rastanka" na brojnim međunarodnim festivalima, kao i Grand prix na Danima hrvatskog filma, teško je ponoviti i novim filmom, a pogotovo pričom. Čitanje i uživanje u priči zahtijeva samoću, a film se gleda u dvoranama, s publikom, te zato na svijetu postoji mnoštvo festivala i filmskih nagrada.

 
Žiri je vašu priču ocijenio dokumentarističkom. Hoćete li po njoj snimili film?

- Nadam se. Mnogo je više uspješnih igranih filmova nastalo po dobrim kratkim pričama nego po opsežnim romanima. Kratke priče imaju snažan koncentrat sadržaja, duha, smisla, čvrstu dramaturgiju, što je sjajan temelj za filmsku scenarističku razradu. Pisanje "Vikenda" bilo mi je užitak. Kao redateljica, ponekad zavidim piscima što im za stvaranje ne treba državni novac i deseci članova filmske ekipe. No ipak, redatelj je društveno biće pa mu je borba s novcem, ljudima, nepovoljnim okolnostima, meteorološkim nepogodama, zapravo adrenalin.

 
Vaš junak iz priče Ivo u bolnici željno iščekuje nečiju prometnu nesreću kako bi se domogao zdravih očiju. Je li moralno priželjkivati tuđu nesreću radi vlastitog boljitka?

 - Naravno da nije. Međutim, moj junak nečiju nesreću ne iščekuje željno, već strpljivo, s nekom čudnom ravnodušnošću.

---------------------------------------------------------------------------

Globus, 15.04.2010.

JEDANAEST FILMOVA KOJE OBOŽAVA PUBLIKA

Jedna od najzaposlenijih i najnagrađivanijih mladih redateljica prva će iz generacije imati retrospektivu. Mjesto: kino Grič. Vrijeme: 13. do 17. travnja

Lijepa i uspješna, vedra i energična, jedna od najzaposlenijih i najnagrađivanijih redateljica mlađe generacije, Irena Škorić, potpisuje režiju jedanaest filmova koji se od 13. do 17. travnja prikazuju u zagrebačkom kinu Grič.

Na programu je "Filmski tjedan s Irenom Škorić" kojom će prigodom biti prikazani svi njezini nagrađeni filmovi. Među ostalima, moći će se vidjeti igrani film "Rastanak", dobitnik 15 međunarodnih i brojnih domaćih nagrada koji je bio u službenoj selekciji više od 70 filmskih festivala. Na programu će biti i film o zagrebačkom tramvaju broj 13 koji je premijerno prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, gdje je osvojio Nagradu publike, i koji sljedeći tjedan putuje na filmski festival WorldFest u Houston. Također, filmski tjedan će donijeti premijeru kratkog igranog filma "Demon iz Kragujevca", svojevrsnog nastavka "Rastanka", u kojem glavne uloge tumače Slaven Knezović i Stjepan Perić. Na rasporedu u kinu Grič su i dokumentarci "Ti meni, ja tebi", "P. M.", "Mojih ruku trag", "Ribanje" i "Vatra, voda, brašno", kao i igrani film "Pod nadzorom" i drugi.

"Ovaj ciklus me jako veseli jer još sam živa, a imam ciklus, to je super", priča mlada redateljica. "Sanjar, maštalica, radnik i entuzijast", tako se Irena opisuje u nekoliko riječi i privatno i poslovno.

Istovremeno, Irena montira dokumentarni film "Proces" o Berislavu Šipušu, ravnatelju zagrebačkog muzičkog Biennalea, koji će se u svibnju prikazati na HRT-u.

"Puno radim i već se dugo bavim time, a moji su filmovi životni i pretpostavljam da ih zato publika voli. Do sada sam snimila tridesetak filmova, od čega dva u trajanju od 60 minuta i čak njih 6 ili 7 koji traju tek minutu", prisjeća se simpatična redateljica čija je najveća želja snimiti dugometražni igrani film. "Scenarij za film 'Mrvice' trenutačno je na natječaju, pa čekam rezultate. Radi se, naime, o scenariju prema motivima nagrađivanog romana Sanje Pilić 'Mrvice iz dnevnog boravka', a to je urbana zagrebačka crna komedija", otkriva Irena. Situacija u domaćem filmu je, prema riječima perspektivne redateljice, dosta loša. "Malo je novca u hrvatskom filmu", kaže Irena. Ona je svoje filmske uratke financirala preko natječaja Ministarstva kulture, HAVC-a, Grada Zagreba i sama.

Prvi je film snimila još 1998. godine, u srednjoj školi. "Tada smo snimili grupni film koji se zvao 'Olovka', a prvi samostalni snimila sam 2001. godine.

To je bio kratki igrani film pod nazivom 'Iluzija' u kojem glavnu ulogu ima moj prijatelj Frano Domitrović, danas poznati voditelj. On je bio mladi strani turist koji u Zagrebu traži podzemnu željeznicu", prisjeća se Irena. "Dok sam još bila djevojčica, sjećam se, imali smo doma 16-milimetarski projektor na kojem sam gledala crtiće i već tada sve je oko mene upućivalo na to da je film moja budućnost. Osim toga, jedno od mojih prvih životnih sjećanja uopće je televizija na kojoj se prikazivalo 'Naše malo misto'. Obožavam tu seriju", kaže redateljica i dodaje kako su njezini filmovi napola autobiografski.

---------------------------------------------------------------------------

Jutarnji list, 13.04.2010

'Licemjerno je tvrditi da mladost i ljepota odmažu u karijeri'

http://www.jutarnji.hr/irena-skoric---licemjerno-je-tvrditi-da-mladost-i-ljepota-odmazu-u-karijeri-/712580/

---------------------------------------------------------------------------

Neon, 01.04.2010.

Irena Škorić: Skupljam drangulije i cipele, a srijedom sam na Hreliću

Ime koje dosad možda niste čuli, a trebali ste - uvijek nasmijana i u stalnom muvingu mlada Zagrepčanka Irena Škorić bavi se filmskom i TV režijom, pisanjem filmskih scenarija, a filmove snima još od srednje škole.

 

Novinske stranice ne puni naslovima o svom privatnom životu već tiho i sigurno 'grabi' nagrade na domaćim i stranim filmskim festivalima, a na svojoj polici već ih je sakupila više od trideset. Kao svoje najuspješnije projekte izdvaja filmove Rastanak, Work in progress, Ribanje, Ti meni, ja tebi!, ON/OFF i Sudbinu broja 13. 
Rastanak je bio u konkurencijama vrlo jakih europskih i američkih festivala, od San Sebastiana, Montpelliera, Varšave, Rima pa sve do Worldfesta i Rio de Janeira, ali najdraža nagrada za ovaj film Ireni je ipak Grand Prix na Danima hrvatskog filma. Sudbina broja 13 nedavno je dobio Nagradu publike na ZagrebDoxu i to u međunarodnoj konkurenciji od 65 filmova. Pametnom dosta, prepustimo riječ Ireni!

http://www.neon.com.hr/poznati-i-scena/intervju/irena-skoric-intervju

---------------------------------------------------------------------------

Slobodna Dalmacija, 25.03.2010.

SPLITSKA KNJIŽNICA MARKA MARULIĆA 25. I 26. OŽUJKA PRIREĐUJE CIKLUS FILMOVA VIŠESTRUKO NAGRAĐIVANE HRVATSKE REDATELJICE

Oči Irene Škorić još su uvijek sinefilski nevine, ali filmove ipak gleda iz stručnije perspektive. Irena ih gleda "udrobljeno", što "ponekad zna biti i naporno". Za 25-29 kuna uvijek očekuje više i teško ju je zadovoljiti. U šali zna reći kako je "većinom dežurno gunđalo". No, kad su njezini filmovi u pitanju, za gunđanjem nema potrebe. Filmovi Irene Škorić do danas broje više od 30 nagrada na domaćim i stranim festivalima.

Posljednja je bila nagrada publike na ZagrebDoxu. A publika, splitska, ovih će se dana moći upoznati s njezinim opusom. U Gradskoj knjižnici Marka Marulića zavrtjet će se "Rastanak", "Sudbina broja 13", "Ti meni, ja tebi!", "Pod nadzorom" i "P.M". Pogledajte ih filmofilmski nevinim i(li) stručnim očima.

Ne mogu s glumcima, ne mogu bez njih

Kako biste opisali svoj stil?

Volim miješati stilove i pravi sam hodajući hibrid (smijeh).

Koliko su vam za film važni glumci?

Najbitnija supstancija za dobar film je dobar scenarij. Željela bih režirati dobre filmove po dobrim scenarijima. Glumci? Ne možemo s njima, ne možemo bez njih. Volim kad su točni i kad znaju tekst. Glumac mora uvijek biti u funkciji scenarija i redatelja. Ne trpim improvizacije na setu. Većinom su to izlike zbog lijenosti za naučiti tekst.

Koga biste voljeli režirati od stranih glumaca?

Uh, ima ih jako puno, kad bih počela nabrajati, brzo bih ispunila cijelu stranicu. U ovom trenutku mi prvi na pamet padaju Brigitte Bardot, Alain Delon, MarcelloMastroianni, Lauren Bacall, Meryl Streep, Robert Redford, Brad Pitt...

"Rastanak" je dobio 15 nagrada. Je li to najnagrađivaniji kratki igrani film od samostalnosti Hrvatske naovamo?

Tako se priča. Nije da se bunim. Sveukupno za svoje filmove imam više od 30nagrada. Što se tiče "Rastanka", još svaki mjesec dobivam pozive na nove festivale, a sljedeći tjedan na redu je Casablanca.

Na koju ste nagradu najponosniji? Možda na onu iz Houstona, gdje ste ovjenčani istom nagradom kao Ang Lee, braća Coen, David Lynch, Ridley Scott...?

Osobno mi je najdraži Grand-prix na Danima hrvatskog filma, jer stara narodna kaže kako nitko nije prorok u svom selu, a najljepša projekcija bila je u Skoplju, u sklopu Biennalea, gdje je "Rastanak" bio predstavnik Hrvatske. Projekcija je bila pod otvorenim nebom, ispod tisuću zvijezda, u Kurshumli Anu, koji je prvo bio harem kad je sagrađen u 16. stoljeću, a danas je u funkciji Muzeja Makedonije. "Rastanak" je bio u konkurencijama vrlo jakih europskih i američkih festivala, od San Sebastiana, Montpelliera, Varšave, Rima pa sve do Worldfesta i Rio de Janeira. Lijepo je bilo i dobiti nagrade u Avignonu, St. Peterburgu, naravno, tu je i srebrna nagrada za režiju na Worldfestu u Houstonu, nagrade u Latviji, Veneciji, Dubrovniku, Motovunu, Irskoj, itd., a uz to je bio i hrvatski predstavnik za nagradu Studentski Oscar koji dodjeljuje Američka filmska akademija.

Je li vam draža nagrada struke ili publike koju ste osvojili na nedavnom ZagrebDoxu za "Sudbinu broja 13"?

Napomenimo samo da je u konkurenciji bilo 65 filmova, što domaćih, što stranih. ZagrebDox je ove godine pohodilo više od 25.000 ljudi, dok u žiriju sjedi njih troje. Naravno, troje muškaraca. Mislim da brojke govore same za sebe. Filmovi postoje radi publike i nagrada publike je uvijek najiskrenija i najvažnija nagrada.

U "Rastanku" se priča vrtjela oko "stojadina", a u "Sudbini broja 13" oko tramvaja. Kako to da se vezujete za objekte i pretvarate ih u subjekte priče?

Objekt kod mene nikada nije samo objekt, nego metafora mjesta i vremena u kojem živimo.

"Rastanak" se može pročitati i kao svojevrsni oprost protagonista od prošlosti, s bivšom Jugoslavijom. Kako je po vama najbolje pročitati "Sudbinu broja 13"?

Da, poanta "Rastanka" je metafora odnosa između prošlosti i sadašnjosti, te poimanje i prihvaćanje značenja te prošlosti koja je sublimirana u simbolu jugoslavenske automobilske industrije - "stojadinu". Željela sam se referirati na recentnu povijest raspada Jugoslavije i činjenicu kreiranja nove mape jugoistočne Europe u kojoj većina država, koje su nekad dijelile "bratstvo i jedinstvo", sada dijele istu sudbinu zemalja u tranziciji, pri čemu mnoge prošle vrijednosti bivaju zamijenjene prekrojene "novim vrijednostima". Što se tiče "Sudbine broja 13", riječ je o tramvaju broj 13 koji "vozi svugdje i nigdje", i poput ukletog Holandeza luta ulicama Zagreba. Skrivio je najtežu nesreću u povijesti, ubio je najviše ljudi i najčešće iskliznuo iz tračnica. Pa ipak, taj šarmantni vremešni stroj, s nadimkom "Genscher", putujući je hotel i dnevni boravak cijeloj jednoj nevidljivoj Hrvatskoj, koju je tranzicijsko vrijeme odbacilo na marginu i koja, kao da zajedno s njim, putuje u rezalište. Jednostavno, tramvaj mi je poslužio kao metafora mjesta i vremena u kojem sada živimo.

Jeste se vi "rastali" s bivšom Jugoslavijom, odnosno njezinom kinematografijom?

Tehnički, svi smo se rastali 1991. godine. Ali, utjecaj će biti vidljiv na još barem tri generacije. Stvorena je hrpa genijalnih filmova i to je činjenica.

Hrvatski film 90-ih nije bio tako loš

Kako gledate na hrvatski film 90-ih? Je li on glavni krivac što je publika digla mahom ruke od domaće produkcije?

Mislim da je glavni krivac bio rat, kad su ljudi manje išli u kino, a onda je došla najezda DVD-a, interneta itd.. To je problem u cijelom svijetu, ne samo kod nas. Mislim da hrvatski film 90-ih baš i nije bio tako brutalno loš kao što se u zadnje vrijeme voli pisati i pretjerivati.

Zrinka Cvitešić nam je saopćila kako se glumice ne shvaća ozbiljno kao glumce u Hrvatskoj. Kakvo je stanje s redateljicama?

Godine 2007. Vladin ured za ravnopravnost spolova na Pulskom filmskom festivalu organizirao je konferenciju o (pod)zastupljenosti žena u hrvatskoj kinematografiji. Sudionici, uključujući i predstavnike Ministarstva, složili su se da žene na filmu zbilja lošije prolaze od muških kolega, osobito na igranom filmu. Sjećam se da se na toj konferenciji nametnuo podatak kako 2007. od 73 prijavljena dugometražna igrana projekta sredstva nisu odobrena ni jednom kojeg potpisuju žene. To je depresivna činjenica. Na vlastitoj koži sam osjetila onu već spomenutu "nevidljivost", unatoč uspjesima u inozemstvu. Tisuću je puta teže biti redateljica, ili kako neki kažu - "ženski redatelj", baš zbog već davno nametnutih predrasuda da je režija izričito i ekskluzivno muška profesija. A još je teže zato što u komisijama koje odlučuju koji će se filmovi financirati sjede gotovo isključivo muškarci. O nevidljivosti redateljica dovoljno govori da su u 114 godina povijesti filma na ovim prostorima samo tri žene režirale dugometražni film: Snježana Tribuson, Ljiljana Jojić i Oja Kodar. Iako u ukupnom sastavu filmskih djelatnika žene sudjeluju s više od 30 posto, njihovi projekti nerazmjerno slabije prolaze na godišnjim natječajima za financiranje filmova Hrvatskog audiovizualnog centra. S obzirom na takvo stanje, mogu reći da se zauzimam za pozitivnu diskriminaciju i za omjer 50:50 kod sufinanciranja projekata na državnim natječajima. Jako mi je žao, dečki, ali vladali ste zadnjih 60 filmskih godina. Vrijeme je za promjene.

Koliko Oscar Kathryn Bigelow može popraviti situaciju? Koliko se njegovi odjeci mogu stvarno čuti u svijetu filma za žene?

Ne može. To će uvijek biti izuzetak, a ne pravilo.

Biste li vi imali "muda" režirati muški akcijski film kao Bigelow? Kojeg biste junaka angažirali?

Naravno da bih, ali tu je najveći problem financijske prirode, jer s današnjim državnim dotacijama i minimalnim sponzorskim ulaganjima nemoguće je snimiti i komornu dramu s četiri lika, a kamoli akcijski film. Kad bih imala priliku, angažirala bih Brada Pitta.

A erotski? O erotici na filmu napisali ste epski tematski članak u časopisu "Hollywood"...

Već sam snimila jedan erotski kratki igrani film, koji se zove "9. ožujak" i u kojem glavne uloge tumače Mia Biondić i Asim Ugljen. Kratki sadržaj? Jedan kadar. Dva tijela. I prekinuti seks. Film u kojem su lica i glasovi u off-u, a protagonist je razgolićeno meso Nje i Njega, tog devetog ožujka, u usputnoj vezi i usputnoj prijevari. Nervozni kroki o govoru tijela.

Nedostaje li vam "Hollywood" i pisanje o filmu? Koliko je film po vama zastupljen u domaćim medijima?

Jako mi nedostaje "Hollywood" i mislim da je bio poseban filmski časopis, uz kojeg se moglo jako puno naučiti. Što se tiče pisanja o filmu, nažalost, nemam baš previše vremena za to, iako su u pripremi neki tematski eseji. Velika je šteta da u 2010. godini ne postoji niti jedan jedini filmski časopis, dok onih tračerskih postoji valjda 100. Mislim da je sramotno koliko je film malo zastupljen u medijima.

Jeste uspjeli u multipleksu doživjeti "film prije filma"?

Nisam, šteta. Stari tip kina je ipak ono pravo prvobitno, iskonsko kino i njega preferiram.

Kad ćemo napokon vidjeti dugometražni igrani film Irene Škorić?

Planiram dugometražni igrani film "Mrvice" koji je sada na natječaju. Vjerujem da je više od 30 međunarodnih i domaćih nagrada dovoljno uvjerljiv argument da trajanje mog sljedećeg igranog filma bude barem 90 minuta.

MARKO NJEGIĆ

---------------------------------------------------------------------------

Večernji list, 01.03.2010.

Baka Oliva sada noću prodaje ruže, a bila je kontrolorka u trinaestici

Ekipa je na ovom jednosatnom filmu radila dvije godine, snimajući dnevne i noćne linije, katkad i pod prijetnjom napada ili uzimanja opreme.

Uoči samog Dana mrtvih 1954. godine u Zagrebu se dogodila teška prometna nesreća. Tramvaj broj 13 strmoglavio se niz mirogojsku padinu - devetnaestero poginulih i 37 teško ozlijeđenih.
Bio je to kraj tramvajske linije za Mirogoj, ali i početak dugogodišnjeg prekida postojanja tramvaja pod brojem 13. Ta je nesreća početak novog dokumentarnog filma "Sudbina broja 13" mlade redateljice Irene Škorić, koji nakon sinoćnje premijere na ZgDoxu možete vidjeti i sutra te u petak. Kako sama kaže, ideja je rođena jer joj tramvaj prolazi pod prozorom, a stare trinaestice postaju dio povijesti.
Ekipa (snimatelji Danijel Crnek, Darko Herič, Bojana Burnać i Srđan Kokanov, skladatelj Boris Hartman i montažer Silvije Magdić) je na jednosatnom filmu radila dvije godine, snimajući dnevne i noćne linije, katkad i pod prijetnjom napada ili oduzimanja opreme.
- Najgori su bili vikendi i noćne linije. Svaki tinejdžer s bocom bio je potencijalna prijetnja, kaže Irena.
- No, taj se rizik isplatio jer snimili smo zaista obilje odličnog materijala, priča Irena, koja se i pojavljuje u filmu kao putnica. Najzanimljivije je bilo sresti baku Olivu.
To je gospođa koja po noćnim klubovima prodaje ruže, a snimajući njezinu noćnu vožnju otkrili su da je godinama radila kao kontrolorka u tramvaju - broj 13. Jedini slobodni dan uzela je na dan nesreće, a kolege su joj poginuli.
I dok Zagreb gleda njezin novi dokumentarac, redateljica koja se proslavila kratkim filmom "Rastanak", koji će sa šest nastavaka postati omnibus, čeka odluku o igranom filmu - crnoj komediji za koju je scenarij napisala prema knjizi Sanje Pilić "Mrvica iz dnevnog boravka".

------------------------------------------------------------------------------

Vjesnik, 21. i 22. 11. 2009.

TIŠINA KAO INSPIRACIJA

Mlada hrvatska redateljica otkriva za čime je nostalgična te što je najviše veseli u procesu stvaranja filma

U samo nekoliko godina mlada hrvatska redateljica Irena Škorić uspjela je na svoj rad skrenuti pozornost javnosti, u čemu joj je pomogla njezina otvorenost, te prije svega filmovi na koje žiriji raznih festivala jednostavno ne mogu ostati imuni.

Čini se da je vaš kratki igrani film "Rastanak", osim što je proglašen najboljim na Danima hrvatskoga filma, predodređen i za nagrade na stranim festivalima.

Osobno mi je najdraži Grand Prix na Danima hrvatskog filma, a najljepša projekcija bila je u Skopju, u sklopu Biennala, gdje je "Rastanak" bio hrvatski predstavnik. "Rastanak" je bio u konkurencijama vrlo jakih europskih i američkih festivala, od San Sebastiana, Montpelliera, Varšave, Rima pa sve do Worldfesta i Rio de Janeira. Dosad je osvojio 15 nagrada, među kojima su i međunarodni Grand Prix u Avignonu, nagrada za originalni scenarij u St. Petersburgu, nagrada žirija na festivalu kratkog filma u Veneciji, srebrna nagrada za režiju na Worldfestu u Houstonu, nagrada u Latviji, najbolji kratki film na Libertasu u Dubrovniku, Rektorova nagrada, priznanje žirija u Motovunu, nagrada za najbolji kratki igrani film na festivalu u Irskoj, a uz to je bio i hrvatski predstavnik za nagradu Studentski oscar koji dodjeljuje Američka filmska akademija.

U tom filmu, osim dvojice glumaca, glavnu ulogu ima i automobil marke zastava 101. Zašto baš "stojadin"?

Zato jer je "stojadin" simbol i metafora, a ne samo hrpa lima i stari automobil. Poanta filma je metafora odnosa između prošlosti i sadašnjosti, te poimanje i prihvaćanje značenja te prošlosti koja je sublimirana u simbolu jugoslavenske automobilske industrije - "stojadinu". Željela sam se referirati na recentnu povijest raspada Jugoslavije i činjenicu kreiranja nove mape jugoistočne Europe u kojoj većina država koje su nekad dijelile "bratstvo i jedinstvo" sada dijele istu sudbinu zemalja u tranziciji, pri čemu su mnoge prošle vrijednosti zamijenjene i prekrojene "novim vrijednostima".

Za čime ste još nostalgični?

Općenito sam nostalgična osoba, ali ne na političkoj razini, nego životnoj. Čini mi se da je prije sve nekako bilo mnogo životnije, ljudi su se više družili, kreativna energija je bila jača. Ljudi su se mnogo lakše udruživali za neke promjene, dok je danas sve nekako hermetično, ljudi su zatvoreni u svoja četiri zida. Tu su još i mobitel i facebook, koji su samo još više potakli kolektivno otuđenje, zatim neka kolektivna apatija... Svi me prijatelji zezaju da sam prava "retro djevojka", obožavam slušati stare gramofonske ploče, obožavam damske haljine iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, Godardove crne raybanice. Što se tiče "nostalgičnih elemenata" u mojim filmovima, tu su "stojadin" i stari tramvaj zvan "Genscher", koji je jedan od glavnih junaka u mom novom šezdesetminutnom dokumentarnom filmu "Sudbina broja 13". Snimala sam ga više od godinu dana, a riječ je o tramvaju broj 13 koji "vozi svugdje i nigdje" i poput ukletog Holandeza luta ulicama Zagreba. Skrivio je najtežu tramvajsku nesreću u zagrebačkoj povijesti, ubio je najviše ljudi i najčešće isklizavao iz tračnica. Pa ipak, taj šarmantni vremešni stroj nadimka "Genscher" putujući je hotel i dnevni boravak cijeloj jednoj nevidljivoj Hrvatskoj koju je tranzicijsko vrijeme odbacilo na marginu i koja kao da zajedno s njim putuje u rezalište.

Što vas najviše veseli u procesu stvaranja filma?

Kad se nazire završetak u montaži, tamo mu se daruje život i on nakon toga počinje samostalno živjeti i putovati. Sa svojim filmovima jako volim odlaziti na festivale, jer mi je neponovljiv doživljaj gledati svoj film zajedno s publikom. Posljednji festival na kojem sam bila bio je onaj u San Sebastianu. Neopisiv mi je gušt što je moj film prikazan na istom festivalu gdje i filmovi Quentina Tarantina, Jima Jarmuscha, Woodyja Allena, Pedra Almodovara, Terryja Gilliama, Anga Leeja i Michaela Hanekea.

Sanjate li svoje likove i dopuštate li im da razgovaraju s vama?

Ne. Udahnjujem im život na tipkovnici mog crvenog laptopa. Najprije ih u mislima skiciram, a zatim jako brzo lupam po tipkovnici. Kad je film gotov, on najčešće krene svojim putem koji je nemoguće kontrolirati. Ti likovi, bilo da su stvarni ljudi u dokumentarcima ili fiktivni likovi u igranim filmovima, žive neki svoj odvojeni "filmski" celuloidni život u usporednom svemiru. Tako nešto već se dogodilo i
s "Rastankom", pa s dokumentarnim filmom "Ti meni, ja tebi!" u kojem se prate životne priče ljudi iz  Plavog oglasnika, te s eksperimentalnim "Work in Progress" koji, iako je iz 2005., još dobiva pozive za izložbe, videomanifestacije, retrospektive...

Koje vas umjetnosti najviše nadahnjuju?

Književnost i glazba. Čitam sve i svašta, od Marinkovića pa do "chicklita". Što se glazbe tiče, također sam "svaštaroš". Nekada sam čak pokušavala svirati klavir, pa sam plesala i klasični balet, ali sam se s vremenom opredijelila za druge stvari, jer sam prije svega vizualni tip. U trenucima odmora slušam od Franka Sinatre, pa sve do hitova osamdesetih.

Kad ste film počeli svjesno doživljavati, imate li mnogo uzora i kakva vas ostvarenja privlače?

Film sam počela jako rano svjesno doživljavati. U osnovnoj školi sam ludila za Krešom Golikom i njegovim filmovima "Tko pjeva, zlo ne misli" i "Imam dvije mame i dva tate". Poslije sam se nekako "zakačila" na talijanski neorealizam i Vittoria de Sicu.

Razmišljate li o dugometražnom igranom filmu i kakvim ste pričama skloni?

Vjerujem da je 15 međunarodnih nagrada, uključujući i Grand Prix na Danima hrvatskog filma, dovoljno uvjerljiv argument da trajanje mog sljedećeg igranog filma bude barem 90 minuta.

Kada i gdje vam dolaze najbolje ideje?

To nikad nije strogo definirano. Nekad na putovanjima, u zrakoplovu, na plaži, pred računalom, u snovima. No preferiram mir i tišinu, lišenu svakodnevnog dnevnog stresa. U miru i tišini inspiracija dolazi iz nutrine duše.

Božidar TRKULJA

---------------------------------------------------------------------------

Jutarnji list, 30.08.2009., Kultura | Film

Filmski nježno-gorki osjećaj

Piše: Pavica Knezović-Belan

Priča o dvojici muškaraca, starijem i mlađem, koji omiljenu Zastavu 101 voze na njezino zadnje odredište višestruko je nagrađivani kratki film

ZAGREB - Sve izgleda kao iz nekog recentnog rumunjskog filma. Tužni postsocijalistički krajolik i dvojica muškaraca, stariji i mlađi, u krntiji od automobila, Zastavi 101, na putu. U ovom kratkom filmu ne progovori se nijedna riječ i unatoč depresivnim predjelima, na kraju priče imamo sitni osmjeh na licu. Jer, sve završava nekim malim, tragikomičnim osjećajem.

Sjećanje iz djetinjstva

I upravo je tragikomedija ono što zanima mladu filmsku redateljicu Irenu Škorić čiji je kratki, gore opisani film "Rastanak", u kategoriji filma hrvatski predstavnik na Bijenalu mladih Europe i Mediterana, koji 3. rujna počinje u Skoplju.

Irena Škorić je iznimno mlada filmska redateljica, a već je snimila tridesetak filmova.

- Dok se drugi iz djetinjstva sjećaju igračaka, meni je u glavi moj trans tijekom emitiranja 'Malog mista' - priča Irena koja je osnovnu školu preživjela na filmovima Kreše Golika, da bi kao srednjoškolka završila u Kinoklubu Zagreb.

Na Akademiju se upisala tek nakon dvije godine studija engleskog i latinskog na Filozofskom fakultetu gdje je sada apsolventica. Njezin filmski uzor za današnje vrijeme je posve nekonvencionalan: Irena se, naime, "fura" na talijanski neorealizam, a njezin omiljeni redatelj je Vittorio DeSica. Ova preslatka plavuša i izgledom demantira svoju profesiju; izgleda prije kao preuzetna glumica, nego kao kreativka iza kamere.

Ženska kob

U Skoplje odlazi netom što je završila snimanje nastavka višestruko nagrađivanog "Rastanka", pod nazivom "Demon iz Kragujevca", a u pripremi ima još jedan kratak film - "Scenarij za običan život". U hrvatskoj kinematografiji vrlo je malo žena snimilo igrani film (dosad tri redateljice, a još dvije su nedavno prošle na natječaju) i možemo se nadati da Irena Škorić neće biti te loše filmske kobi. Jer, donosi jedan fin, nježan, ali i gorko-komičan pogled na naš svijet.

http://www.jutarnji.hr/filmski-njezno-gorki-osjecaj/307981/

---------------------------------------------------------------------------

Želim da moji filmovi dišu s publikom - Irena Škorić

Novi list, 30.8.2009.

IRENA ŠKORIĆ, REDATELJICA, ČLANICA ŽIRIJA NA 7. LIBURNIA FILM FESTIVALU

Cijenim čisti dokumentarizam

Film ne mora sadržavati reportažni pristup, ali se treba vidjeti da iza njega stoji dugotrajni rad i istraživanje. Kreativna montaža i čisti dokumentarizam dva su pristupa koja cijenim

Irena Škorić, redateljica i scenaristica brojnih dokumentarnih i igranih filmova, ovaj tjedan provodi u Ičićima kao članica žirija Liburnia Film Festivala, koji nudi izbor najkvalitetnijih izdanaka domaće dokumentarističke produkcije. Lani je na istome mjestu osvojila nagradu publike za dokumentarac >Ti meni, ja tebi!", a niz nagrada zaradio je i njen kratki igrani film "Rastanak", prikazan na brojnim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu.

Na što ćete obraćati pažnju dok kao članica žirija budete ocjenjivali filmove na ovogodišnjem LFF.U? Što treba dokumentarcu da biste rekli da je dobar?

Film ne mora sadržavati reportažni pristup, koji se u posljednje vrijeme pretvara u senzacionalistički , već se treba vidjeti da iza njega stoji dugotrajni rad i istraživanje. Kreativna montaža i čisti dokumentarizam dva su pristupa koja vrlo cijenim

Što bi, zapravo, trebao biti cilj dokumentarnog filma, što vi kao redateljica želite njime postići?

Ono što volim postići svojim dokumentarcima jest da ti filmovi dišu s publikom. Jednostavno, preferiram taj čisti dokumentarizam, čak mi je jedan film od sat vremena snimljen u jednom kadru ("P.M."), tako da se tu moglo vidjeti da nema apsolutno nikakvog  namještanja. Također, vjerujem da dobar dokumentarni film počiva na dugom istraživanju tako da i od drugih tražim taj trud.

Koja je uloga autora u prezentaciji teme dokumentarca, odnosno, koliko  bi autor trebao biti uključen u samu priču?

Ovisi o autoru. Ne mora biti toliko uključen, ali mora biti na snimanju. Čula sam, naime, da ima autora koji uopće nisu sudjelovali na snimanju, nego samo u montaži. Doduše, glavni se dio posla i odvija u montaži, a na snimanju se trudimo uhvatiti  čim više materijala, "kriški života", kako ih je nazvao Zoran Tadić. A što se angažiranosti tiče, ona može i ne mora biti prisutna. Ima nekih malo tendencioznijih dokumentaraca koji vole "progurati" neke ekstra poruke, no nije to nužno. Ako snimaš neku dirljivu biografsku priču, dovoljno je samo da postoji dokument o toj osobi.

Kako gledate na domaću produkciju dokumentarnog filma, vidi li se napredak u posljednjih nekoliko godina?

Da, apsolutno. Mislim da je u zadnjih deset godina dokumentarizam puno napredovao. Jako dobra stvar kod dokumentaraca je da su relativno jeftini - ti za par tisuća kuna možeš snimiti izvrstan dokumentarni film, dok o kratkom igranom filmu ne možeš ni razmišljati bez nekoliko desetaka tisuća kuna.

Iza sebe imate dvadesetak  dokumentarnih i igranih filmova, ali kratki igrani film "Rastanak" zapravo vas je izbacio pod reflektore medijske scene. Taj  je film gostovao na nekoliko desetaka festivala i dobio brojne nagrade. Što je zaslužno za njegov uspjeh?

Trudili smo se snimiti taj film čim bolje, jer na njegov se uspjeh ne može utjecati , to je nešto što se dogodi samo od sebe. Mislim da je, nakon što je završen, "Rastanak" počeo živjeti svoj život koji nema više puno veze sa mnom. Na snimanju je bila užasno dobra atmosfera, iako smo ga snimali u nemogućim uvjetima, s minimalnim sredstvima. Još smo koristili i 16-milimetarsku kameru valjda iz '45. godine koja se stalno kvarila, da ne govorim o drugim problemima. Međutim, svi su se jako trudili, jer na filmu je radilo 25 ljudi za nula kuna. Stvorila se stvarno jedna jako dobra vibra, i mislim da se to kasnije vidjelo na platnu.

Pokazuje li uspjeh "Rastanka" da se dobar film može snimiti i za "sitne pare"?

Da. Može. Rumunji su najbolji dokaz da se s malo novca mogu snimati odlični filmovi.

Davor Žic

---------------------------------------------------------------------------

SLOBODNA DALMACIJA, 29.11.2007.

Irena Škorić

RAZGOVARAO Marko NJEGIĆ
SNIMIO ELVIR TABAKOVIĆ/CROPIX

Ideje mi obično padaju na pamet u snu, pa se dižem iz kreveta u gluho doba noći, te ih svojim “sretnim” nalivperom zapisujem u rokovnik

Bilo je to negdje početkom 2004. kad je Irena Škorić pokucala na vrata redakcije (danas nažalost pokojnog) filmskog časopisa “Hollywood”. Sramežljivo, ali istodobno samouvjereno, koliko već netko može biti kada dolazi na dogovor za prvi ozbiljniji novinarski zadatak. Radilo se o portretu Pedra Almodovara koji je bio odrađen više nego dobro za jednu “debitanticu”. Međutim, pisanje o tuđim filmovima nije bio krajnji cilj talentirane Irene s kojom se bilo lako naći na istoj valnoj duljini cinefilstva, pošto je, eto, osim Almodovara, bila luda za “Životom u zaboravu”, a i “Terminator 2” (!) joj nije za baciti. Za razliku od filmskog novinarstva, Škorićka iza kamere nije debitantica, već ponosna vlasnica desetak igranih i malo više dokumentarnih filmova. Vraški zanimljivo konceptualiziranih i režiranih. Toliko zanimljivo da joj je gore potpisani rekao da će je jednoga dana zacijelo intervjuirati i pisati o njezinim filmovima kad joj isti (zasluženo) budu gostovali na svjetskim festivalima. Kako ste unatrag par mjeseci ime ove rođene Zagrepčanke i studentice završne godine filmske i TV režije doista teško mogli mimoići u vijestima kulturnih stranica dnevnih novina, budući je s nekoliko naslova (“Work in Progress” i “ON/OFF”, recimo) sudjelovala na poznatimfestivalima od Milana, Pariza i San Francisca do Amsterdama, Hannovera i Montepelliera, pravi čas za intervju počeo je polako kucati. Otkucao je, pak, nakon što je Irenin recentni dokumentarni projekt “Sudbina broja 13” nedavno dobio zeleno svjetlo na natječaju Ministarstva kulture za sufinanciranje filmske proizvodnje u 2007. godine.

cijeli intervju na web stranici: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20071129/reflektor01.asp

--------------------------------------------------------------------------

Autor: B. P. Večernji list, 23.07.2009

Irena Škorić filmom se bavi od početka srednje škole. Redateljica je i scenaristica više od 30 kratkometražnih i srednjometražnih filmova, prikazanih na više od 100 festivala u zemlji i svijetu, s kojih je u svoju vitrinu donijela tridesetak nagrada.

Je li "Rastanak" Vaš novi medij za nagrade?

- Igrani film "Rastanak" dosad je dobio 12 nagrada, Rektorovu nagradu, a nedavno je na natječaju izabran za predstavnika Hrvatske u kategoriji filma na 14. bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana, te je bio hrvatski predstavnik za nagradu Studentski Oscar, koju dodjeljuje Američka filmska akademija.

.Jesu li Vam važna priznanja?

- Važna su za autorsku afirmaciju i samopouzdanje, za upoznavanje publike te onih koji odlučuju o dodjeli novca za nove projekte.

.Koja nagrada zauzima posebno mjesto u Vašem srcu?

- Grand Prix na Danima hrvatskog filma, te nagrada za najbolji scenarij na istom festivalu, ponajviše zbog ljudi koji su mi ga dodijelili i koje iznimno cijenim, a možda i zbog one stare narodne: Nitko nije prorok u svom selu.

.Što novo pripremate? Uspijevate li skupiti novac?

- Trenutno se veselim skorom snimanju novog kratkog igranog filma "Scenarij za običan život" koji je odobrio HAVC, a financije su vječiti problem - teško je naći sponzore, ovisimo o natječajima za sufinanciranje i rijetkim donacijama.

.Žudite li za dugometražnim igranim filmom?

- Iako je žudnja sklizak teren, žudnja za dugim filmom uvijek je aktualna; želim samo reći da će jednog dana na urbanoj zagrebačkoj tragikomediji raditi ženska ekipa - unatoč teškoćama, nedostatku kapitala, skupoj tehnici, većim glumačkim honorarima...

http://www.vecernji.hr/vijesti/udruge-koje-primaju-bjegunce-bit-ce-iskljucene-saveza-clanak-5350

---------------------------------------------------------------------------

Vjesnik, 24. 3. 2009.

Rekvizite za svoj nagrađeni film "Rastanak" poput starih privjesaka automobila marke Zastava kupovala sam na sajmovima antikviteta, kaže redateljica Irena Škorić, dobitnica Velike nagrade 18. dana hrvatskoga filma

Ocjenjivački sud netom završenih 18. dana hrvatskoga filma Velikom je nagradom nagradio kratkometražni igrani film "Rastanak" mlade redateljice Irene Škorić, čiji su filmovi i dosad na festivalima privlačili pozornost gledatelja, ali i žirija primajući brojne nagrade i priznanja. Redateljica je prošle godine diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Dobitnica ste Velike nagrade DHF-a, manifestacije koja se posljednjih godina podcjenjuje unatoč tomu što imaju svoju težinu i značenje.

- Uvjerena sam da su ovi slavljenički 18. dani obilježeni povratkom publike na taj festival, što je samo potvrdio prepuni kino SC tijekom programa kratkometražnoga i srednjometražnoga igranog filma. Dovoljno je samo napomenuti da taj kino ima 1040 sjedala. Dosad se pokazalo i kako su upravo Dani redateljima odskočna daska za Pulski festival i dugometražni igrani film. Činjenica je da smo postali jedna od zemalja u regiji s najkvalitetnijom produkcijom kratkog metra. To znači da smo u "manjim" kategorijama jači u odnosu na dugometražni igrani film, iako treba istaknuti da se zadnjih godina i oni uspijevaju probiti na inozemnim festivalima. Kad je Ivo Škrabalo osnivao ovaj festival 1992. godine, sjećam se plakata iz Savske, jer sam išla u osnovnu školu 50 metara od SC-a. Za mene je to tada bio cijeli svijet, a kino SC neodoljivi magnet koji me privlači godinama.

Film je nastao u produkciji Akademije dramskih umjetnosti koja je pak dobila nagradu za najboljega producenta. Kakvi su Vam bili uvjeti snimanja i rada na filmu?

- Film je nastao u iznimno skromnim uvjetima ADU, što obično znači novac za benzin i najnužniju rasvjetu i tehniku. Rekvizite za film poput starih privjesaka automobila marke Zastava i druge ikonografije sam kupovala na sajmovima antikviteta, te pretraživala kućnu arhivu uključujući podrume i šupe. Crno-bijela fotografija u filmu je autobiografska. Kostimi su se od rodbine i prijatelja, dok je sve ostalo išlo iz vlastitog džepa. Snimali smo starom 16-milimetarskom ARRI kamerom za koju sam uvjerena da je preživjela Bitku na Neretvi, ali ne onu filmsku, već onu stvarnu. Stalno se kvarila, a imala je bateriji koja se grijala tako što su je snimateljica i njezin asistent držali na toplom, odnosno u vlastitoj jakni zamotanu u nekoliko ručnika. Imali smo i minimalan broj filmskih rola, tako da sam često morala odlučiti imamo li luksuz za napraviti još jednu repeticiju.

"Rastanku" to nije ni prvi festival, ali ni prva nagrada?

- Dosad je posjetio gotovo sve kontinente, te je bio na više od 30 festivala, među kojima su i Montpellier, Medfilm u Rimu, Varšava, Molodist, Sydney, Monterrey, i dobitnik je pet nagrada. Na natječaju je izabran za predstavnika Hrvatske u kategoriji filma na 14. biennalu mladih umjetnika Europe i Mediterana, a uz to je i hrvatski predstavnik za nagradu Studentski Oscar koji dodjeljuje Američka filmska akademija. Na žalost, zbog nedostatka novca rijetko osobno odlazim na strane festivale, ali barem dio mene, odnosno moji filmovi imaju i te kako ispečatiranu putovnicu.

Ivan Brkić i Asim Ugljen briljirali su u ulogama oca i sina koji bez riječi rješavaju svoj napeti odnos? Kako je došlo do suradnje?

- Kad sam pisala scenarij, već sam imala zamišljene fizionomije glumaca. Asima Ugljena, studenta ADU, tada sam upoznala kao brucoša, i jednostavno sam znala da je on pravi lik sina, iako nikad prije nismo surađivali. Imala sam apsolutno povjerenje u njega, i nije ga iznevjerio. Temeljito smo prošli scenarij zajedno s Ivanom Brkićem i danima detaljno razgovarali o karakterima likova, njihovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te razlozima pojedinih akcija.

Dobili ste i nagradu za scenarij. Jeste li odmah znali kako neće biti dijaloga?

- Za takve stvari riječi nisu potrebne, radnja je univerzalna. Štoviše, mislim da njihova lica, geste i pokreti govore više od tisuću riječi.

Koja Vam je bila polazišna točka za snimanje filma?

- Poanta filma je metafora odnosa između prošlosti i sadašnjosti, te poimanje i prihvaćanje značenja te prošlosti koja je sublimirana u simbolu jugoslavenske automobilske industrije - stojadinu. Željela sam se referirati na recentnu povijest raspada Jugoslavije i činjenicu kreiranja nove mape jugoistočne Europe u kojoj većina država koje su nekad dijelile "bratstvo i jedinstvo", sada dijele istu sudbinu zemalja u tranziciji, pri čemu mnoge prošle vrijednosti bivaju zamijenjene - prekrojene "novim vrijednostima".

Tko je sve sudjelovao u radu na filmu?

- Uz spomenute, tu je bila i direktorica fotografije Bojana Burnać s kojom sam već surađivala na četiri filma. Trenutno se veselim novoj skorašnjoj suradnji na kratkom igranom filmu "Scenarij za običan život" koji je odobrio HAVC. Vješti montažer je Borna Buljević, dok je za miksanje zvuka zaslužan Vedran Štefan. Skladatelj je bio Pere Ištvančić, autor glazbe brojnih nagrađivanih dokumentaraca.

Koliko ste filmova dosad snimili i kakva je situacija s njima bila na festivalima?

- S obzirom na to da se filmom bavim još od početka srednje škole, ponosna sam vlasnica više od 20 kratkometražnih filmova koji su prešli više od 100 festivala u zemlji i svijetu i dobili 20-ak nagrada. Na festivalima najviše uživam gledajući film s publikom, pomno prateći njihove reakcije. Makar ga gledala već i po stoti put, niti je platno u Dubrovniku i Švicarskoj isto, niti je publika ista, tako da je svaka nova projekcija i novi festival jedno neočekivano i iznenađujuće iskustvo, jednako kao i nova ljubav.

Što sljedeće imate u planu?

- Želja mi je napraviti dugometražni film, obiteljsku tragikomediju za narod, i to narod s velikim slovom N koji financira filmove ove zemlje.

Zamišljene fizionomije

Ivan Brkić i Asim Ugljen briljirali su u ulogama oca i sina koji bez riječi rješavaju svoj napeti odnos? Kako je došlo do suradnje?

- Kad sam pisala scenarij, već sam imala zamišljene fizionomije glumaca. Asima Ugljena, studenta ADU, tada sam upoznala kao brucoša, i jednostavno sam znala da je on pravi lik sina, iako nikad prije nismo surađivali. Imala sam apsolutno povjerenje u njega, i nije ga iznevjerio. Temeljito smo prošli scenarij zajedno s Ivanom Brkićem i danima detaljno razgovarali o karakterima likova, njihovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te razlozima pojedinih akcija.

Božidar Trkulja

---------------------------------------------------------------------------

Novi list, prilog Mediteran, 29.3.2009.

Irena Škorić, filmska redateljica, dobitnica Grand Prixa na 18. danima hrvatskog filma

TERET SINTAGME "ŽENSKI REDATELJ"

Spominjanje renesanse hrvatskog filma najviše se ipak odnosi na filmove kratkog metra. Činjenica je da smo postali jedna od zemalja u regiji s najkvalitetnijom produkcijom kratkog metra, odnosno kvalitetnim kratkim igranim i dokumentarnim filmovima, kao i uspješnim eksperimentalnim i animiranim filmovima. To znači da smo u manjim kategorijama jači u odnosu na dugometražni igrani film

Kratkim dokumentarnim i igranim filmovima redateljica Irena Škorić stekla je posljednjih godina punopravan status miljenice publike: raširenih ruku dočekivali su je na Libertas film festivalu u Dubrovniku, Liburnija film festivalu u Ičićima, na Zagrebdoxu, u Motovunu... Posljednji u nizu uspjeha zabilježila je na netom završenim 18. Danima hrvatskog filma, gdje je nostalgičnom filmskom pričicom "Rastanak" o putovanju oca i sina trošnim stojadinom "zaradila" veliku nagradu žirija za najbolji film.

Upravo je ta nagrada povod ovome razgovoru, u kojemu smo govorili o renesansi kratkometražnog hrvatskog filma, čeprkali po uzrocima smanjene vidljivosti žena u hrvatskoj kinematografiji i pokušali shvatiti zašto je tako lako biti zanemarivan kod kuće dok te istovremeno vani jako cijene.

Koliko Vam znači nagrada na DHF-u, s obzirom na to da vas je prošle godine festivalska selekcija zanemarila?

- Nagrade su bitne u smislu neke afirmacije i potvrde kvalitete za dosadašnji rad. Bitno je i za poticaj za daljnji rad, kao i za upoznavanje publike s vašim radom, stilom i senzibilitetom. U tome je poanta, ne samo nagrada, nego i festivala. Postoje neki redatelji koji ne vjeruju u festivale, ali ako su se za neki film dobili državni novci, smatram da publika treba imati uvid u taj rad. A što se tiče prošle godine, reći su samo "prošla voda ispod mosta". Legitimno je pravo svakog selektora izbaciti nekog autora, ali moj dokumentarni film "Ti meni, ja tebi!" je našao svoj put, pogotovo među publikom, pa nerijetko osvaja nagrade publike, a dosad je osvojio pet nagrada u zemlji i inozemstvu. Eto, sljedeći mjesec je na programu filmskog festivala u Beču. Inače, smatram da selektor ne bi smjela biti jedna osoba već barem njih troje - kako bi se što objektivnije došlo do zaključaka.

Praksa na televiziji

Očekujete li, kao laureatkinja "Dana", poziv na intenziviranje suradnje s HRT-om? I privlači li Vas uopće ta mogućnost?

- Surađujem s HRT-om još od prošle godine na dokumentarnim projektima, i samo mogu reći da mi je to jedno korisno iskustvo, pogotovo u profesionalnom smislu. Mislim da bi za nas akademske filmske redatelje bilo jako poticajno kad bi se uvriježilo da tijekom studiranja odrađujemo praksu u dokumentarnom i dramskom programu, što bi kasnije rezultiralo zapošljavanjem profesionalnog kadra. HRT se u zadnje vrijeme usmjerava na informativni program i zabavni program, a zapostavlja se struka kojoj pripadam i od koje televizijski medij ovisi. Svaka televizijska kuća sa svjetskim standardima razmišlja o tome što će proizvesti i pokušati prodati. Jasno je da se ne mogu prodavati vijesti, nego kvalitetni dokumentarni i igrani filmovi.

Sudjelovali ste i bili nagrađivani na mnogim inozemnim filmskim festivalima, od Rumunjske do San Francisca. U Hrvatskoj ste, s druge strane, bili kao redateljica prilično nevidljivi do prije godinu-dvije. Čime objašnjavate tu disproporciju?

- S obzirom da se filmom bavim još od početka srednje škole, redateljica sam i scenaristica više od 20 kratkometražnih i srednjemetražnih filmova koji su obišli više od stotinu festivala u zemlji i svijetu, prešli sve kontinente i dobili dvadesetak nagrada.
Igrani film "Rastanak" je dosad bio na tridesetak festivala, među kojima je i onaj u Montpellieru, Medfilm u Rimu, pa Varšava, Molodist, Sydney, Monterrey... Dobitnik je pet nagrada, među kojima bih izdvojila onu za najbolji kratki film u međunarodnoj konkurenciji na Libertas film festivalu. Ima specijalno priznanje žiriju u Motovunu, nagradu za najbolji kratki igrani film na Take-2 međunarodnom studentskom festivalu u Irskoj, posebnu pohvalu žirija u Sloveniji, a na Nextframe festivalu u SAD-u uvršten među sedam najboljih svjetskih studentskih filmova u kategoriji kratkog igranog filma u organizaciji UFVA-e. Nedavno je na natječaju izabran za predstavnika Hrvatske u kategoriji filma na 14. Biennalu mladih umjetnika Europe i Mediterana, te je hrvatski predstavnik za nagradu "Studentski Oscar" kojeg dodjeljuje Američka filmska akademija.

Nevidljive redateljice

Prošle je godine Vladin ured za ravnopravnost spolova na Pulskom filmskom festivalu organizirao konferenciju o (pod)zastupljenosti žena u hrvatskoj kinematografiji. Sudionici, uključujući i predstavnike Ministarstva, složili su se da žene na filmu zbilja lošije prolaze od muških kolega, osobito na igranom filmu. Jeste li to osjetili na svojoj koži?

- Sjećam se da se na toj konferenciji nametnuo podatak kako 2007. godine od 73 prijavljena dugometražna igrana projekta sredstva nisu odobrena ni jednom kojeg potpisuju žene. To je depresivna činjenica. Na vlastitoj koži sam osjetila onu već spomenutu "nevidljivost", unatoč uspjesima u inozemstvu. Tisuću je puta teže biti redateljica, ili kako neki kažu - "ženski redatelj", baš zbog već davno nametnutih predrasuda da je režija izričito i ekskluzivno muška profesija. A još je teže zato jer u komisijama koje odlučuju koji će se igrani filmovi financirati, sjede gotovo isključivo muškarci. O nevidljivosti redateljica dovoljno govori da su u 113 godina povijesti filma na ovim prostorima samo tri žene režirale dugometražni film: Snježana Tribuson, Ljiljana Jojić i Oja Kodar. Iako u ukupnom sastavu filmskih djelatnika žene sudjeluju s više od 30 posto, njihovi projekti nesrazmjerno slabije prolaze na godišnjim natječajima za financiranje filmova Ministarstva kulture odnosno, danas, Hrvatskog audiovizualnog centra. Možda je i jedan od problema u načinu realiziranja filma, jer producenti koji ženama redateljicama daju prednost pred muškim kolegama oduvijek su se mogli izbrojati na prste jedne ruke.

Jaki kratki metar

Kakav je Vaš odnos s Ministarstvom kulture, odnosno Hrvatskim audiovizualnim centrom koji odlučuje o raspodjeli sredstava za filmske projekte?

- O Ministarstvu, odnosno HAVC-u, imam samo riječi pohvale. Tri puta su mi dali povjerenje, na natječajima za eksperimentalni, dokumentarni i kratki igrani film. Najnoviji, jednosatni dokumentarni film "Sudbina broja 13", koji sam snimala više od godinu dana, je o tramvaju broj 13 koji "vozi svugdje i nigdje" i poput ukletog Holandeza luta ulicama Zagreba. Skrivio je najtežu tramvajsku nesreću u zagrebačkoj povijesti, ubio je najviše ljudi i najčešće isklizavao iz tračnica. Pa ipak, taj šarmantni vremešni stroj nadimka "Genscher" putujući je hotel i dnevni boravak cijeloj jednoj nevidljivoj Hrvatskoj, koju je tranzicijsko vrijeme odbacilo na marginu i koja, kao da zajedno s njim, putuje u rezalište. U travnju će film imati premijeru na Festivalu dokumentarnog filma u Poljskoj. Također, uskoro sa snimateljicom Bojanom Burnać krećem u snimanje kratkog igranog filmu "Scenarij za običan život" koji je odobren od strane HAVC-a.

Posljednjih se godina puno govori o renesansi domaćeg filma. Slažete li se s tom ocjenom ili Vam se ona ipak čini predimenzioniranom?

- Mislim da se to spominjanje renesanse najviše odnosi na filmove kratkog metra. Činjenica je da smo postali jedna od zemalja u regiji s najkvalitetnijom produkcijom kratkog metra, odnosno kvalitetnim kratkim igranim i dokumentarnim filmovima, kao i uspješnim eksperimentalnim i animiranim filmovima. To znači da smo u manjim kategorijama jači u odnosu na dugometražni igrani film.
Renesansa bi bila još uočljivija kad bi se filmovi više financirali od države, te kad bi napokon sponzori pokazali neki interes za ulaganje u hrvatski film, a ne samo u reklame koje su kratkog vijeka.

Jednom ste rekli da želite napraviti dugometražni igrani film, urbanu tragikomediju. Je li ta želja još aktualna, i jeste li počeli raditi na njezinoj realizaciji?

- Realizacija je vrlo skliska stvar jer se bez početnog kapitala ne može krenuti niti u pripremu - a kamoli realizaciju dugometražnog filma. Tehnika je iz dana u dan sve skuplja i skuplja, glumački honorari su se zbog raznih serija i sapunica također povećali, a svi trebamo biti svjesni da je igrani film neki temelj hrvatske filmske povijesti i kulture, a ne visoko komercijalni produkt. Želja za dugim filmom je uvijek aktualna, pripremam ga sa spisateljicom Sanjom Pilić i želim samo reći da će jednog dana na toj urbanoj tragikomediji raditi ženska ekipa. Sponzori, javite se.

Maja HRGOVIĆ

---------------------------------------------------------------------------

Dubrovački list, 13.7.2008.

Irena Škorić, nagrađena redateljica Libertas Film Festivala

Sanjam svoje filmove

12-minutni ''Rastanak'' Irene Škorić proglašen najboljim u kategoriji kratkog filma na Libertas Film Festivalu, a jedan njezin jednominutni film uvršten je u kulturni program Hrvatske u Pekingu na Olimpijskim igrama koji organizira The One minutes foundation iz Amsterdama

Razgovarala: Marijana AKSIĆ
Snimio: Zvone PANDŽA

Iako je vrlo mlada, ova redateljica osvojila je već niz nagrada na različitim festivalima po Hrvatskoj i svijetu. Zadnja je stigla upravo u Dubrovniku, na Libertas film festivalu, gdje je njezin 12-minutni ''Rastanak'' proglašen najboljim u kategoriji kratkog filma. Irena Škorić u rujnu će diplomirati na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, smjer filmska i tv režija, a ujedno je i apsolvent na Filozofskom fakultetu (engleski jezik i književnost, latinski jezik i rimska književnost) u Zagrebu. Na jesen je tako, zapravo, očekuju dvije diplome. Reći će da je Filozofski upisala više zbog roditelja, a kasnije Akademiju za ''svoju dušu''. Ipak, odlučila je, i uspjela u naumu, završiti oba. Jedan njezin jednominutni film uvršten je u kulturni program Hrvatske u Pekingu na Olimpijskim igrama koji organizira The One minutes foundation iz Amsterdama.

Scenarij u zoru

Ova Nagrada LFF-a nije vaša prva nagrada. Koliko vam takva priznanja uopće znače, osobito kao mladoj redateljici?

Nagrade nisu toliko bitne, ali je stvar u afirmaciji i to jednim dijelom smatram i srećom jer možda neki drugi ljudi ne bi tako odlučili. Bitno je i za poticaj za daljnji rad, kao i za upoznavanje publike s vašim radom i stilom. U tome je poanta, ne samo nagrada nego i festivala. Postoje neki redatelji koji ne vjeruju u festivale, ali ako su se za neki film dobili državni novci smatram da publika treba imati uvid u taj rad.

Koji vam je od vaših filmova najdraži?

Mnogi redatelji će reći da im je najdraži zadnji film kojeg su napravili, ali meni je zapravo najdraži prvi. Riječ je o mom prvom samostalnom filmu ''Iluzija'' u kojem je glavnu ulogu glumio Frano Domitrović koji je sada voditeljska zvijezda.

Niste posvećeni samo jednom žanru, radite i dokumentarce i igrane i kratke filmove?

Mislim da redatelj mora raditi sve. Primjerice Zoran Tadić i Krešo Golik, naša dva najveća redatelja, su radili i dokumentarne i igrane filmove. Ipak moram reći da su mi igrani filmovi najdraži.

Inspiraciju za filmove, što je zanimljivo, ponekad pronalazite i u snu?

Čak sam jedan put cijeli jedan film odsanjala. Imali smo na Akademiji jednu vježbu gdje smo trebali snimiti film do 10 minuta na temu potjere. Sve moje ideje su bile preskupe za jedan studentski film, to me mučilo, nisam znala što i kako napraviti i onda mi se dogodilo da sam cijeli film odsanjala i to mi se dogodilo jedini put u komadu. Sanjala sam ga cijelog, probudila sam se, bilo je četiri u jutro i odmah sam ga zapisala, cijeli scenarij na deset strana. Od početka od kraja film je snimljen identično tom mom snu.

Sudbina broja 13

Ideja za film ''Rastanak'' mi nije došla tako, imala sam nekoliko prijedloga, a onda sam se sjetila da sam prije nekoliko mjeseci vidjela u novinama da stari auti moraju, prema zakonu, ići u rezališta. Bio je i jedan stari čovjek koji je rekao da je plakao kada je vidio da se reže njegov stari ''stojadin'' i to mi je dalo ideju za scenarij, budući je i moj djed imao ''stojadina''. U filmu ima i jedna crno-bijela fotografija sa ''stojadinom'', kada se glavni lik sjeća prošlosti, i to sam ja na toj slici s tatom i djedom.

Sada već radite na novom filmu?

Taj jednosatni dokumentarni film ''Sudbina broja 13'' trenutačno je u post produkciji, Ministarstvo kulture ga je financiralo. Završavam i igrani film na Akademiji, snimanje je završilo prošli tjedan. Glavne uloge igraju Mladen Vulić, Ivana Roščić, Slaven Knezović i nova nada Duško Modrinić, popularni Roko iz T-Com reklame. U filmu se radi o čovjeku koji je okružen video nadzornim kamerama koji je uvjeren da se snima film. Zapravo se radi o žrtvama reality showova i televizije.

Je li to onda i svojevrsna kritika takve televizije?

Da, ali to ljudi gledaju i to ih zanima. Ako vole neka gledaju.

Što osobno volite pogledati?

U Zagrebu obavezno posjećujem Zagreb dox i Zagreb film festival, tamo sam od jutra do mraka tako da uspijem sve pogledati. Inače volim drame i crne komedije. Od naših redatelja najdraži mi je Krešo Golik, njegov ''Imam dvije mame i dva tate'' mi je najdraži film i nadam se da ću jednog dana snimiti film u tom stilu.

Kikare s putovanja

Što je ono što bi ste željeli raditi u budućnosti?

Dugometražni igrani film bi htjela raditi, to mi je želja i nada. Imam jedan projekt sa Sanjom Pilić i nadam se da ćemo to ostvariti. Radi se o obiteljskoj crnoj komediji na kojoj će raditi ženski tim.

Privodite kraju dva fakulteta, snimate filmove, koliko uopće imate vremena za sebe, neke stvari koje volite, putovanja?

Malo, to mi je tek sada postalo jasno. Sada ću i ovo ljeto posvetiti pisanju scenarija. Ta su putovanja najviše svedena na festivale i zapravo nemam puno slobodnog vremena. Činjenica je da ako se želi stalno napredovati i biti prisutan, mora se stalno raditi.

Postoji li među tim gradovima koje ste posjetili zbog festivala neki kojeg posebno volite?

Najljepši od tih gradova mi je San Francisco. U Zagrebu stalno niču neke nove zgrade, tako da taj stari Zagreb nestaje i ne znam koliko će mi više moći biti najdraži grad. Od svjetskih mi se, dakle, sviđa San Francisco zato što je kombinacija Zagreba i mora. Savršena kombinacija.

Sa svih putovanja volite donijeti i jedan specifični suvenir?

Da, sa svih putovanja donosim šalice. Volim da su neobične, umjetničke. U stanu imam dvije velike police na koje slažem te šalice, ali ne samo sa svojih putovanja nego i ako su mi roditelji ili prijatelji na putovanju onda i njih ''žicam'' da mi donesu šalicu, tako da ih imam 50-ak.

Gdje ćete provesti ovo ljeto?

S prijateljima s Akademije bit ću na Filmskom festivalu u Puli, a potom voditi filmsku radionicu u Lovranu. Nakon toga dva tjedna odmora, ljetovanje.

--------------------------------------------------------------------------

She.hr, 19.5.2009.

Filmska redateljica Irena Škorić redovno osvaja priznanja i nagrade.

Film "Rastanak" mlade filmske redateljice Irene Škorić rađen u produkciji ADU, bio je jedan od njenih završnih radova na Akademiji dramske umjetnosti. Bez dijaloga, sniman je na 16mm vrpci i traje 12 minuta.

"Stojadin" kao metafora

U filmu "Rastanak" otac i sin kreću na put sa svojim starim "stojadinom", Zastavom 101.

- Prošle godine je Fond za zaštitu okoliša počeo je isplaćivati naknadu za stare automobile i otpadna vozila. U novinama sam pročitala kako je jedan stariji gospodin doveo svoju "stojku" u CIOS. Imala je imala više od 25 godina, a on je plakao za njom. Inače "stojadin" je dio povijesti moje obitelji jer ga je moj deda kupio nakon što je imao prometnu nesreću,- počela je priču o filmu redateljica i scenaristica filma Irena Škorić.

No, taj "stojadin" u filmu je metafora.

- Režirala sam film u tri sloja - međugeneracijski jaz oca i sina, drugi nivo je rastanak njih dvojice i automobila te rastanak sa starim vrijednostima, pogotovo u tranzicijskim zemljama.
Škorić je sama odabirala glumce za svoj film.

- Mladi glumac Asim Ugljen, student Akademije dramske umjetnosti, pokazao se odličnim izborom za ulogu sina, dok sam Ivana Brkića već otprije znala iz raznih filmova i predstava. Temeljito smo prolazili scenarij, danima razgovarali o karakterima likova, njihovim motivima. Dobro je što njih dvojica i fizički sliče.

Nagrade na filmskim festivalima

"Rastanak" je do sada dobio osam nagrada i to je dokaz da ga ljudi diljem svijeta jako dobro razumiju.

- Film se dotiče povijesti raspada Jugoslavije i kreiranja nove mape jugoistočne Europe u kojoj većina država dijeli istu sudbinu zemalja u tranziciji pri čemu su mnoge prošle vrijednosti  zamijenjene, tj. prekrojene "novim vrijednostima",- objašnjava Škorić.

Do sada na raznim festivalima Irena Škorić je osvojila 24 nagrade ili priznanja za svoje filmske uratke. Posljednja nagrada koju je primila bila je srebro za režiju filma "Rastanak" na WorldFestu - međunarodnom filmskom festivalu u Houstonu.

- Nagrade su važne za autorsku afirmaciju i kao poticaj za daljnji rad, te za upoznavanje publike te onih koji odlučuju o dodjeli novca za filmove s vašim radom i stilom,- kaže Irena.

Imam ideja, ali ne i novca

Iako je do sada snimala samo kratkometražne i srednjometražne filmove, do 60 minuta trajanja, eksperimentalne te dokumentarne njezin cilj je snimiti jedan cjelovečernji film. Veliki je fan Kreše Golika i htjela bi snimiti film sa sličnom tematikom kakve je on obrađivao.

- Željela bi snimiti urbanu zagrebačku tragikomediju, ali nemam novca. Zato, sponzori javite se, - apelira mlada redateljica.

Ona snima filmove od 1998. godine. Nedavno je završila 60-minutni dokumentarni film "Sudbina broje 13", a za mjesec dana ponovno kreće u snimanje još jednog kratkog filma, u kojem će glavni junak opet biti stari "stojadin".

-------------------------------------------------------------------------

Vijenac, Broj 382, 23. listopada 2008.

Nagrađivani novi hrvatski film: Rastanak / Ti meni, ja tebi!, red. Irena Škorić

Gospodari Svemira