Jedna od najzaposlenijih i najnagrađivanijih mladih redateljica prva će iz generacije imati retrospektivu. Mjesto: kino Grič. Vrijeme: 13. do 17. travnja

Lijepa i uspješna, vedra i energična, jedna od najzaposlenijih i najnagrađivanijih redateljica mlađe generacije, Irena Škorić, potpisuje režiju jedanaest filmova koji se od 13. do 17. travnja prikazuju u zagrebačkom kinu Grič.

Na programu je "Filmski tjedan s Irenom Škorić" kojom će prigodom biti prikazani svi njezini nagrađeni filmovi. Među ostalima, moći će se vidjeti igrani film "Rastanak", dobitnik 15 međunarodnih i brojnih domaćih nagrada koji je bio u službenoj selekciji više od 70 filmskih festivala. Na programu će biti i film o zagrebačkom tramvaju broj 13 koji je premijerno prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, gdje je osvojio Nagradu publike, i koji sljedeći tjedan putuje na filmski festival WorldFest u Houston. Također, filmski tjedan će donijeti premijeru kratkog igranog filma "Demon iz Kragujevca", svojevrsnog nastavka "Rastanka", u kojem glavne uloge tumače Slaven Knezović i Stjepan Perić. Na rasporedu u kinu Grič su i dokumentarci "Ti meni, ja tebi", "P. M.", "Mojih ruku trag", "Ribanje" i "Vatra, voda, brašno", kao i igrani film "Pod nadzorom" i drugi.

"Ovaj ciklus me jako veseli jer još sam živa, a imam ciklus, to je super", priča mlada redateljica. "Sanjar, maštalica, radnik i entuzijast", tako se Irena opisuje u nekoliko riječi i privatno i poslovno.

Istovremeno, Irena montira dokumentarni film "Proces" o Berislavu Šipušu, ravnatelju zagrebačkog muzičkog Biennalea, koji će se u svibnju prikazati na HRT-u.

"Puno radim i već se dugo bavim time, a moji su filmovi životni i pretpostavljam da ih zato publika voli. Do sada sam snimila tridesetak filmova, od čega dva u trajanju od 60 minuta i čak njih 6 ili 7 koji traju tek minutu", prisjeća se simpatična redateljica čija je najveća želja snimiti dugometražni igrani film. "Scenarij za film 'Mrvice' trenutačno je na natječaju, pa čekam rezultate. Radi se, naime, o scenariju prema motivima nagrađivanog romana Sanje Pilić 'Mrvice iz dnevnog boravka', a to je urbana zagrebačka crna komedija", otkriva Irena. Situacija u domaćem filmu je, prema riječima perspektivne redateljice, dosta loša. "Malo je novca u hrvatskom filmu", kaže Irena. Ona je svoje filmske uratke financirala preko natječaja Ministarstva kulture, HAVC-a, Grada Zagreba i sama.

Prvi je film snimila još 1998. godine, u srednjoj školi. "Tada smo snimili grupni film koji se zvao 'Olovka', a prvi samostalni snimila sam 2001. godine.

To je bio kratki igrani film pod nazivom 'Iluzija' u kojem glavnu ulogu ima moj prijatelj Frano Domitrović, danas poznati voditelj. On je bio mladi strani turist koji u Zagrebu traži podzemnu željeznicu", prisjeća se Irena. "Dok sam još bila djevojčica, sjećam se, imali smo doma 16-milimetarski projektor na kojem sam gledala crtiće i već tada sve je oko mene upućivalo na to da je film moja budućnost. Osim toga, jedno od mojih prvih životnih sjećanja uopće je televizija na kojoj se prikazivalo 'Naše malo misto'. Obožavam tu seriju", kaže redateljica i dodaje kako su njezini filmovi napola autobiografski.

'Licemjerno je tvrditi da mladost i ljepota odmažu u karijeri'

Irena Škorić: Skupljam drangulije i cipele, a srijedom sam na Hreliću

Ime koje dosad možda niste čuli, a trebali ste - uvijek nasmijana i u stalnom muvingu mlada Zagrepčanka Irena Škorić bavi se filmskom i TV režijom, pisanjem filmskih scenarija, a filmove snima još od srednje škole.

Novinske stranice ne puni naslovima o svom privatnom životu već tiho i sigurno 'grabi' nagrade na domaćim i stranim filmskim festivalima, a na svojoj polici već ih je sakupila više od trideset. Kao svoje najuspješnije projekte izdvaja filmove Rastanak, Work in progress, Ribanje, Ti meni, ja tebi!, ON/OFF i Sudbinu broja 13.
Rastanak je bio u konkurencijama vrlo jakih europskih i američkih festivala, od San Sebastiana, Montpelliera, Varšave, Rima pa sve do Worldfesta i Rio de Janeira, ali najdraža nagrada za ovaj film Ireni je ipak Grand Prix na Danima hrvatskog filma. Sudbina broja 13 nedavno je dobio Nagradu publike na ZagrebDoxu i to u međunarodnoj konkurenciji od 65 filmova. Pametnom dosta, prepustimo riječ Ireni!

SPLITSKA KNJIŽNICA MARKA MARULIĆA 25. I 26. OŽUJKA PRIREĐUJE CIKLUS FILMOVA VIŠESTRUKO NAGRAĐIVANE HRVATSKE REDATELJICE

Oči Irene Škorić još su uvijek sinefilski nevine, ali filmove ipak gleda iz stručnije perspektive. Irena ih gleda "udrobljeno", što "ponekad zna biti i naporno". Za 25-29 kuna uvijek očekuje više i teško ju je zadovoljiti. U šali zna reći kako je "većinom dežurno gunđalo". No, kad su njezini filmovi u pitanju, za gunđanjem nema potrebe. Filmovi Irene Škorić do danas broje više od 30 nagrada na domaćim i stranim festivalima.

Posljednja je bila nagrada publike na ZagrebDoxu. A publika, splitska, ovih će se dana moći upoznati s njezinim opusom. U Gradskoj knjižnici Marka Marulića zavrtjet će se "Rastanak", "Sudbina broja 13", "Ti meni, ja tebi!", "Pod nadzorom" i "P.M". Pogledajte ih filmofilmski nevinim i(li) stručnim očima.

Ne mogu s glumcima, ne mogu bez njih

Kako biste opisali svoj stil?

Volim miješati stilove i pravi sam hodajući hibrid (smijeh).

Koliko su vam za film važni glumci?

Najbitnija supstancija za dobar film je dobar scenarij. Željela bih režirati dobre filmove po dobrim scenarijima. Glumci? Ne možemo s njima, ne možemo bez njih. Volim kad su točni i kad znaju tekst. Glumac mora uvijek biti u funkciji scenarija i redatelja. Ne trpim improvizacije na setu. Većinom su to izlike zbog lijenosti za naučiti tekst.

Koga biste voljeli režirati od stranih glumaca?

Uh, ima ih jako puno, kad bih počela nabrajati, brzo bih ispunila cijelu stranicu. U ovom trenutku mi prvi na pamet padaju Brigitte Bardot, Alain Delon, MarcelloMastroianni, Lauren Bacall, Meryl Streep, Robert Redford, Brad Pitt...

"Rastanak" je dobio 15 nagrada. Je li to najnagrađivaniji kratki igrani film od samostalnosti Hrvatske naovamo?

Tako se priča. Nije da se bunim. Sveukupno za svoje filmove imam više od 30nagrada. Što se tiče "Rastanka", još svaki mjesec dobivam pozive na nove festivale, a sljedeći tjedan na redu je Casablanca.

Na koju ste nagradu najponosniji? Možda na onu iz Houstona, gdje ste ovjenčani istom nagradom kao Ang Lee, braća Coen, David Lynch, Ridley Scott...?

Osobno mi je najdraži Grand-prix na Danima hrvatskog filma, jer stara narodna kaže kako nitko nije prorok u svom selu, a najljepša projekcija bila je u Skoplju, u sklopu Biennalea, gdje je "Rastanak" bio predstavnik Hrvatske. Projekcija je bila pod otvorenim nebom, ispod tisuću zvijezda, u Kurshumli Anu, koji je prvo bio harem kad je sagrađen u 16. stoljeću, a danas je u funkciji Muzeja Makedonije. "Rastanak" je bio u konkurencijama vrlo jakih europskih i američkih festivala, od San Sebastiana, Montpelliera, Varšave, Rima pa sve do Worldfesta i Rio de Janeira. Lijepo je bilo i dobiti nagrade u Avignonu, St. Peterburgu, naravno, tu je i srebrna nagrada za režiju na Worldfestu u Houstonu, nagrade u Latviji, Veneciji, Dubrovniku, Motovunu, Irskoj, itd., a uz to je bio i hrvatski predstavnik za nagradu Studentski Oscar koji dodjeljuje Američka filmska akademija.

Je li vam draža nagrada struke ili publike koju ste osvojili na nedavnom ZagrebDoxu za "Sudbinu broja 13"?

Napomenimo samo da je u konkurenciji bilo 65 filmova, što domaćih, što stranih. ZagrebDox je ove godine pohodilo više od 25.000 ljudi, dok u žiriju sjedi njih troje. Naravno, troje muškaraca. Mislim da brojke govore same za sebe. Filmovi postoje radi publike i nagrada publike je uvijek najiskrenija i najvažnija nagrada.

U "Rastanku" se priča vrtjela oko "stojadina", a u "Sudbini broja 13" oko tramvaja. Kako to da se vezujete za objekte i pretvarate ih u subjekte priče?

Objekt kod mene nikada nije samo objekt, nego metafora mjesta i vremena u kojem živimo.

"Rastanak" se može pročitati i kao svojevrsni oprost protagonista od prošlosti, s bivšom Jugoslavijom. Kako je po vama najbolje pročitati "Sudbinu broja 13"?

Da, poanta "Rastanka" je metafora odnosa između prošlosti i sadašnjosti, te poimanje i prihvaćanje značenja te prošlosti koja je sublimirana u simbolu jugoslavenske automobilske industrije - "stojadinu". Željela sam se referirati na recentnu povijest raspada Jugoslavije i činjenicu kreiranja nove mape jugoistočne Europe u kojoj većina država, koje su nekad dijelile "bratstvo i jedinstvo", sada dijele istu sudbinu zemalja u tranziciji, pri čemu mnoge prošle vrijednosti bivaju zamijenjene prekrojene "novim vrijednostima". Što se tiče "Sudbine broja 13", riječ je o tramvaju broj 13 koji "vozi svugdje i nigdje", i poput ukletog Holandeza luta ulicama Zagreba. Skrivio je najtežu nesreću u povijesti, ubio je najviše ljudi i najčešće iskliznuo iz tračnica. Pa ipak, taj šarmantni vremešni stroj, s nadimkom "Genscher", putujući je hotel i dnevni boravak cijeloj jednoj nevidljivoj Hrvatskoj, koju je tranzicijsko vrijeme odbacilo na marginu i koja, kao da zajedno s njim, putuje u rezalište. Jednostavno, tramvaj mi je poslužio kao metafora mjesta i vremena u kojem sada živimo.

Jeste se vi "rastali" s bivšom Jugoslavijom, odnosno njezinom kinematografijom?

Tehnički, svi smo se rastali 1991. godine. Ali, utjecaj će biti vidljiv na još barem tri generacije. Stvorena je hrpa genijalnih filmova i to je činjenica.

Hrvatski film 90-ih nije bio tako loš

Kako gledate na hrvatski film 90-ih? Je li on glavni krivac što je publika digla mahom ruke od domaće produkcije?

Mislim da je glavni krivac bio rat, kad su ljudi manje išli u kino, a onda je došla najezda DVD-a, interneta itd.. To je problem u cijelom svijetu, ne samo kod nas. Mislim da hrvatski film 90-ih baš i nije bio tako brutalno loš kao što se u zadnje vrijeme voli pisati i pretjerivati.

Zrinka Cvitešić nam je saopćila kako se glumice ne shvaća ozbiljno kao glumce u Hrvatskoj. Kakvo je stanje s redateljicama?

Godine 2007. Vladin ured za ravnopravnost spolova na Pulskom filmskom festivalu organizirao je konferenciju o (pod)zastupljenosti žena u hrvatskoj kinematografiji. Sudionici, uključujući i predstavnike Ministarstva, složili su se da žene na filmu zbilja lošije prolaze od muških kolega, osobito na igranom filmu. Sjećam se da se na toj konferenciji nametnuo podatak kako 2007. od 73 prijavljena dugometražna igrana projekta sredstva nisu odobrena ni jednom kojeg potpisuju žene. To je depresivna činjenica. Na vlastitoj koži sam osjetila onu već spomenutu "nevidljivost", unatoč uspjesima u inozemstvu. Tisuću je puta teže biti redateljica, ili kako neki kažu - "ženski redatelj", baš zbog već davno nametnutih predrasuda da je režija izričito i ekskluzivno muška profesija. A još je teže zato što u komisijama koje odlučuju koji će se filmovi financirati sjede gotovo isključivo muškarci. O nevidljivosti redateljica dovoljno govori da su u 114 godina povijesti filma na ovim prostorima samo tri žene režirale dugometražni film: Snježana Tribuson, Ljiljana Jojić i Oja Kodar. Iako u ukupnom sastavu filmskih djelatnika žene sudjeluju s više od 30 posto, njihovi projekti nerazmjerno slabije prolaze na godišnjim natječajima za financiranje filmova Hrvatskog audiovizualnog centra. S obzirom na takvo stanje, mogu reći da se zauzimam za pozitivnu diskriminaciju i za omjer 50:50 kod sufinanciranja projekata na državnim natječajima. Jako mi je žao, dečki, ali vladali ste zadnjih 60 filmskih godina. Vrijeme je za promjene.

Koliko Oscar Kathryn Bigelow može popraviti situaciju? Koliko se njegovi odjeci mogu stvarno čuti u svijetu filma za žene?

Ne može. To će uvijek biti izuzetak, a ne pravilo.

Biste li vi imali "muda" režirati muški akcijski film kao Bigelow? Kojeg biste junaka angažirali?

Naravno da bih, ali tu je najveći problem financijske prirode, jer s današnjim državnim dotacijama i minimalnim sponzorskim ulaganjima nemoguće je snimiti i komornu dramu s četiri lika, a kamoli akcijski film. Kad bih imala priliku, angažirala bih Brada Pitta.

A erotski? O erotici na filmu napisali ste epski tematski članak u časopisu "Hollywood"...

Već sam snimila jedan erotski kratki igrani film, koji se zove "9. ožujak" i u kojem glavne uloge tumače Mia Biondić i Asim Ugljen. Kratki sadržaj? Jedan kadar. Dva tijela. I prekinuti seks. Film u kojem su lica i glasovi u off-u, a protagonist je razgolićeno meso Nje i Njega, tog devetog ožujka, u usputnoj vezi i usputnoj prijevari. Nervozni kroki o govoru tijela.

Nedostaje li vam "Hollywood" i pisanje o filmu? Koliko je film po vama zastupljen u domaćim medijima?

Jako mi nedostaje "Hollywood" i mislim da je bio poseban filmski časopis, uz kojeg se moglo jako puno naučiti. Što se tiče pisanja o filmu, nažalost, nemam baš previše vremena za to, iako su u pripremi neki tematski eseji. Velika je šteta da u 2010. godini ne postoji niti jedan jedini filmski časopis, dok onih tračerskih postoji valjda 100. Mislim da je sramotno koliko je film malo zastupljen u medijima.

Jeste uspjeli u multipleksu doživjeti "film prije filma"?

Nisam, šteta. Stari tip kina je ipak ono pravo prvobitno, iskonsko kino i njega preferiram.

Kad ćemo napokon vidjeti dugometražni igrani film Irene Škorić?

Planiram dugometražni igrani film "Mrvice" koji je sada na natječaju. Vjerujem da je više od 30 međunarodnih i domaćih nagrada dovoljno uvjerljiv argument da trajanje mog sljedećeg igranog filma bude barem 90 minuta.

MARKO NJEGIĆ

---------------------------------------------------------------------------

Večernji list, 01.03.2010.

Baka Oliva sada noću prodaje ruže, a bila je kontrolorka u trinaestici

Ekipa je na ovom jednosatnom filmu radila dvije godine, snimajući dnevne i noćne linije, katkad i pod prijetnjom napada ili uzimanja opreme.

Uoči samog Dana mrtvih 1954. godine u Zagrebu se dogodila teška prometna nesreća. Tramvaj broj 13 strmoglavio se niz mirogojsku padinu - devetnaestero poginulih i 37 teško ozlijeđenih.
Bio je to kraj tramvajske linije za Mirogoj, ali i početak dugogodišnjeg prekida postojanja tramvaja pod brojem 13. Ta je nesreća početak novog dokumentarnog filma "Sudbina broja 13" mlade redateljice Irene Škorić, koji nakon sinoćnje premijere na ZgDoxu možete vidjeti i sutra te u petak. Kako sama kaže, ideja je rođena jer joj tramvaj prolazi pod prozorom, a stare trinaestice postaju dio povijesti.
Ekipa (snimatelji Danijel Crnek, Darko Herič, Bojana Burnać i Srđan Kokanov, skladatelj Boris Hartman i montažer Silvije Magdić) je na jednosatnom filmu radila dvije godine, snimajući dnevne i noćne linije, katkad i pod prijetnjom napada ili oduzimanja opreme.
- Najgori su bili vikendi i noćne linije. Svaki tinejdžer s bocom bio je potencijalna prijetnja, kaže Irena.
- No, taj se rizik isplatio jer snimili smo zaista obilje odličnog materijala, priča Irena, koja se i pojavljuje u filmu kao putnica. Najzanimljivije je bilo sresti baku Olivu.
To je gospođa koja po noćnim klubovima prodaje ruže, a snimajući njezinu noćnu vožnju otkrili su da je godinama radila kao kontrolorka u tramvaju - broj 13. Jedini slobodni dan uzela je na dan nesreće, a kolege su joj poginuli.
I dok Zagreb gleda njezin novi dokumentarac, redateljica koja se proslavila kratkim filmom "Rastanak", koji će sa šest nastavaka postati omnibus, čeka odluku o igranom filmu - crnoj komediji za koju je scenarij napisala prema knjizi Sanje Pilić "Mrvica iz dnevnog boravka".

---------------------------------------------------------------------------

Mlada hrvatska redateljica otkriva za čime je nostalgična te što je najviše veseli u procesu stvaranja filma

U samo nekoliko godina mlada hrvatska redateljica Irena Škorić uspjela je na svoj rad skrenuti pozornost javnosti, u čemu joj je pomogla njezina otvorenost, te prije svega filmovi na koje žiriji raznih festivala jednostavno ne mogu ostati imuni.

Čini se da je vaš kratki igrani film "Rastanak", osim što je proglašen najboljim na Danima hrvatskoga filma, predodređen i za nagrade na stranim festivalima.

Osobno mi je najdraži Grand Prix na Danima hrvatskog filma, a najljepša projekcija bila je u Skopju, u sklopu Biennala, gdje je "Rastanak" bio hrvatski predstavnik. "Rastanak" je bio u konkurencijama vrlo jakih europskih i američkih festivala, od San Sebastiana, Montpelliera, Varšave, Rima pa sve do Worldfesta i Rio de Janeira. Dosad je osvojio 15 nagrada, među kojima su i međunarodni Grand Prix u Avignonu, nagrada za originalni scenarij u St. Petersburgu, nagrada žirija na festivalu kratkog filma u Veneciji, srebrna nagrada za režiju na Worldfestu u Houstonu, nagrada u Latviji, najbolji kratki film na Libertasu u Dubrovniku, Rektorova nagrada, priznanje žirija u Motovunu, nagrada za najbolji kratki igrani film na festivalu u Irskoj, a uz to je bio i hrvatski predstavnik za nagradu Studentski oscar koji dodjeljuje Američka filmska akademija.

U tom filmu, osim dvojice glumaca, glavnu ulogu ima i automobil marke zastava 101. Zašto baš "stojadin"?

Zato jer je "stojadin" simbol i metafora, a ne samo hrpa lima i stari automobil. Poanta filma je metafora odnosa između prošlosti i sadašnjosti, te poimanje i prihvaćanje značenja te prošlosti koja je sublimirana u simbolu jugoslavenske automobilske industrije - "stojadinu". Željela sam se referirati na recentnu povijest raspada Jugoslavije i činjenicu kreiranja nove mape jugoistočne Europe u kojoj većina država koje su nekad dijelile "bratstvo i jedinstvo" sada dijele istu sudbinu zemalja u tranziciji, pri čemu su mnoge prošle vrijednosti zamijenjene i prekrojene "novim vrijednostima".

Općenito sam nostalgična osoba, ali ne na političkoj razini, nego životnoj. Čini mi se da je prije sve nekako bilo mnogo životnije, ljudi su se više družili, kreativna energija je bila jača. Ljudi su se mnogo lakše udruživali za neke promjene, dok je danas sve nekako hermetično, ljudi su zatvoreni u svoja četiri zida. Tu su još i mobitel i facebook, koji su samo još više potakli kolektivno otuđenje, zatim neka kolektivna apatija... Svi me prijatelji zezaju da sam prava "retro djevojka", obožavam slušati stare gramofonske ploče, obožavam damske haljine iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, Godardove crne raybanice. Što se tiče "nostalgičnih elemenata" u mojim filmovima, tu su "stojadin" i stari tramvaj zvan "Genscher", koji je jedan od glavnih junaka u mom novom šezdesetminutnom dokumentarnom filmu "Sudbina broja 13". Snimala sam ga više od godinu dana, a riječ je o tramvaju broj 13 koji "vozi svugdje i nigdje" i poput ukletog Holandeza luta ulicama Zagreba. Skrivio je najtežu tramvajsku nesreću u zagrebačkoj povijesti, ubio je najviše ljudi i najčešće isklizavao iz tračnica. Pa ipak, taj šarmantni vremešni stroj nadimka "Genscher" putujući je hotel i dnevni boravak cijeloj jednoj nevidljivoj Hrvatskoj koju je tranzicijsko vrijeme odbacilo na marginu i koja kao da zajedno s njim putuje u rezalište.

Kad se nazire završetak u montaži, tamo mu se daruje život i on nakon toga počinje samostalno živjeti i putovati. Sa svojim filmovima jako volim odlaziti na festivale, jer mi je neponovljiv doživljaj gledati svoj film zajedno s publikom. Posljednji festival na kojem sam bila bio je onaj u San Sebastianu. Neopisiv mi je gušt što je moj film prikazan na istom festivalu gdje i filmovi Quentina Tarantina, Jima Jarmuscha, Woodyja Allena, Pedra Almodovara, Terryja Gilliama, Anga Leeja i Michaela Hanekea.

Ne. Udahnjujem im život na tipkovnici mog crvenog laptopa. Najprije ih u mislima skiciram, a zatim jako brzo lupam po tipkovnici. Kad je film gotov, on najčešće krene svojim putem koji je nemoguće kontrolirati. Ti likovi, bilo da su stvarni ljudi u dokumentarcima ili fiktivni likovi u igranim filmovima, žive neki svoj odvojeni "filmski" celuloidni život u usporednom svemiru. Tako nešto već se dogodilo i
s "Rastankom", pa s dokumentarnim filmom "Ti meni, ja tebi!" u kojem se prate životne priče ljudi iz Plavog oglasnika, te s eksperimentalnim "Work in Progress" koji, iako je iz 2005., još dobiva pozive za izložbe, videomanifestacije, retrospektive...

Književnost i glazba. Čitam sve i svašta, od Marinkovića pa do "chicklita". Što se glazbe tiče, također sam "svaštaroš". Nekada sam čak pokušavala svirati klavir, pa sam plesala i klasični balet, ali sam se s vremenom opredijelila za druge stvari, jer sam prije svega vizualni tip. U trenucima odmora slušam od Franka Sinatre, pa sve do hitova osamdesetih.

Kad ste film počeli svjesno doživljavati, imate li mnogo uzora i kakva vas ostvarenja privlače?

Film sam počela jako rano svjesno doživljavati. U osnovnoj školi sam ludila za Krešom Golikom i njegovim filmovima "Tko pjeva, zlo ne misli" i "Imam dvije mame i dva tate". Poslije sam se nekako "zakačila" na talijanski neorealizam i Vittoria de Sicu.

Razmišljate li o dugometražnom igranom filmu i kakvim ste pričama skloni?

Vjerujem da je 15 međunarodnih nagrada, uključujući i Grand Prix na Danima hrvatskog filma, dovoljno uvjerljiv argument da trajanje mog sljedećeg igranog filma bude barem 90 minuta.

To nikad nije strogo definirano. Nekad na putovanjima, u zrakoplovu, na plaži, pred računalom, u snovima. No preferiram mir i tišinu, lišenu svakodnevnog dnevnog stresa. U miru i tišini inspiracija dolazi iz nutrine duše.

Jutarnji list, 30.08.2009., Kultura | Film

Filmski nježno-gorki osjećaj

Piše: Pavica Knezović-Belan

Priča o dvojici muškaraca, starijem i mlađem, koji omiljenu Zastavu 101 voze na njezino zadnje odredište višestruko je nagrađivani kratki film

ZAGREB - Sve izgleda kao iz nekog recentnog rumunjskog filma. Tužni postsocijalistički krajolik i dvojica muškaraca, stariji i mlađi, u krntiji od automobila, Zastavi 101, na putu. U ovom kratkom filmu ne progovori se nijedna riječ i unatoč depresivnim predjelima, na kraju priče imamo sitni osmjeh na licu. Jer, sve završava nekim malim, tragikomičnim osjećajem.

Sjećanje iz djetinjstva

I upravo je tragikomedija ono što zanima mladu filmsku redateljicu Irenu Škorić čiji je kratki, gore opisani film "Rastanak", u kategoriji filma hrvatski predstavnik na Bijenalu mladih Europe i Mediterana, koji 3. rujna počinje u Skoplju.

Irena Škorić je iznimno mlada filmska redateljica, a već je snimila tridesetak filmova.

- Dok se drugi iz djetinjstva sjećaju igračaka, meni je u glavi moj trans tijekom emitiranja 'Malog mista' - priča Irena koja je osnovnu školu preživjela na filmovima Kreše Golika, da bi kao srednjoškolka završila u Kinoklubu Zagreb.

Na Akademiju se upisala tek nakon dvije godine studija engleskog i latinskog na Filozofskom fakultetu gdje je sada apsolventica. Njezin filmski uzor za današnje vrijeme je posve nekonvencionalan: Irena se, naime, "fura" na talijanski neorealizam, a njezin omiljeni redatelj je Vittorio DeSica. Ova preslatka plavuša i izgledom demantira svoju profesiju; izgleda prije kao preuzetna glumica, nego kao kreativka iza kamere.

Ženska kob

U Skoplje odlazi netom što je završila snimanje nastavka višestruko nagrađivanog "Rastanka", pod nazivom "Demon iz Kragujevca", a u pripremi ima još jedan kratak film - "Scenarij za običan život". U hrvatskoj kinematografiji vrlo je malo žena snimilo igrani film (dosad tri redateljice, a još dvije su nedavno prošle na natječaju) i možemo se nadati da Irena Škorić neće biti te loše filmske kobi. Jer, donosi jedan fin, nježan, ali i gorko-komičan pogled na naš svijet.

Cijenim čisti dokumentarizam

Film ne mora sadržavati reportažni pristup, ali se treba vidjeti da iza njega stoji dugotrajni rad i istraživanje. Kreativna montaža i čisti dokumentarizam dva su pristupa koja cijenim

Irena Škorić, redateljica i scenaristica brojnih dokumentarnih i igranih filmova, ovaj tjedan provodi u Ičićima kao članica žirija Liburnia Film Festivala, koji nudi izbor najkvalitetnijih izdanaka domaće dokumentarističke produkcije. Lani je na istome mjestu osvojila nagradu publike za dokumentarac >Ti meni, ja tebi!", a niz nagrada zaradio je i njen kratki igrani film "Rastanak", prikazan na brojnim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu.

Na što ćete obraćati pažnju dok kao članica žirija budete ocjenjivali filmove na ovogodišnjem LFF.U? Što treba dokumentarcu da biste rekli da je dobar?

Film ne mora sadržavati reportažni pristup, koji se u posljednje vrijeme pretvara u senzacionalistički , već se treba vidjeti da iza njega stoji dugotrajni rad i istraživanje. Kreativna montaža i čisti dokumentarizam dva su pristupa koja vrlo cijenim

Što bi, zapravo, trebao biti cilj dokumentarnog filma, što vi kao redateljica želite njime postići?

Ono što volim postići svojim dokumentarcima jest da ti filmovi dišu s publikom. Jednostavno, preferiram taj čisti dokumentarizam, čak mi je jedan film od sat vremena snimljen u jednom kadru ("P.M."), tako da se tu moglo vidjeti da nema apsolutno nikakvog namještanja. Također, vjerujem da dobar dokumentarni film počiva na dugom istraživanju tako da i od drugih tražim taj trud.

Koja je uloga autora u prezentaciji teme dokumentarca, odnosno, koliko bi autor trebao biti uključen u samu priču?

Ovisi o autoru. Ne mora biti toliko uključen, ali mora biti na snimanju. Čula sam, naime, da ima autora koji uopće nisu sudjelovali na snimanju, nego samo u montaži. Doduše, glavni se dio posla i odvija u montaži, a na snimanju se trudimo uhvatiti čim više materijala, "kriški života", kako ih je nazvao Zoran Tadić. A što se angažiranosti tiče, ona može i ne mora biti prisutna. Ima nekih malo tendencioznijih dokumentaraca koji vole "progurati" neke ekstra poruke, no nije to nužno. Ako snimaš neku dirljivu biografsku priču, dovoljno je samo da postoji dokument o toj osobi.

Kako gledate na domaću produkciju dokumentarnog filma, vidi li se napredak u posljednjih nekoliko godina?

Da, apsolutno. Mislim da je u zadnjih deset godina dokumentarizam puno napredovao. Jako dobra stvar kod dokumentaraca je da su relativno jeftini - ti za par tisuća kuna možeš snimiti izvrstan dokumentarni film, dok o kratkom igranom filmu ne možeš ni razmišljati bez nekoliko desetaka tisuća kuna.

Iza sebe imate dvadesetak dokumentarnih i igranih filmova, ali kratki igrani film "Rastanak" zapravo vas je izbacio pod reflektore medijske scene. Taj je film gostovao na nekoliko desetaka festivala i dobio brojne nagrade. Što je zaslužno za njegov uspjeh?

Trudili smo se snimiti taj film čim bolje, jer na njegov se uspjeh ne može utjecati , to je nešto što se dogodi samo od sebe. Mislim da je, nakon što je završen, "Rastanak" počeo živjeti svoj život koji nema više puno veze sa mnom. Na snimanju je bila užasno dobra atmosfera, iako smo ga snimali u nemogućim uvjetima, s minimalnim sredstvima. Još smo koristili i 16-milimetarsku kameru valjda iz '45. godine koja se stalno kvarila, da ne govorim o drugim problemima. Međutim, svi su se jako trudili, jer na filmu je radilo 25 ljudi za nula kuna. Stvorila se stvarno jedna jako dobra vibra, i mislim da se to kasnije vidjelo na platnu.

Pokazuje li uspjeh "Rastanka" da se dobar film može snimiti i za "sitne pare"?

Da. Može. Rumunji su najbolji dokaz da se s malo novca mogu snimati odlični filmovi.

Ideje mi obično padaju na pamet u snu, pa se dižem iz kreveta u gluho doba noći, te ih svojim “sretnim” nalivperom zapisujem u rokovnik

Bilo je to negdje početkom 2004. kad je Irena Škorić pokucala na vrata redakcije (danas nažalost pokojnog) filmskog časopisa “Hollywood”. Sramežljivo, ali istodobno samouvjereno, koliko već netko može biti kada dolazi na dogovor za prvi ozbiljniji novinarski zadatak. Radilo se o portretu Pedra Almodovara koji je bio odrađen više nego dobro za jednu “debitanticu”. Međutim, pisanje o tuđim filmovima nije bio krajnji cilj talentirane Irene s kojom se bilo lako naći na istoj valnoj duljini cinefilstva, pošto je, eto, osim Almodovara, bila luda za “Životom u zaboravu”, a i “Terminator 2” (!) joj nije za baciti. Za razliku od filmskog novinarstva, Škorićka iza kamere nije debitantica, već ponosna vlasnica desetak igranih i malo više dokumentarnih filmova. Vraški zanimljivo konceptualiziranih i režiranih. Toliko zanimljivo da joj je gore potpisani rekao da će je jednoga dana zacijelo intervjuirati i pisati o njezinim filmovima kad joj isti (zasluženo) budu gostovali na svjetskim festivalima. Kako ste unatrag par mjeseci ime ove rođene Zagrepčanke i studentice završne godine filmske i TV režije doista teško mogli mimoići u vijestima kulturnih stranica dnevnih novina, budući je s nekoliko naslova (“Work in Progress” i “ON/OFF”, recimo) sudjelovala na poznatimfestivalima od Milana, Pariza i San Francisca do Amsterdama, Hannovera i Montepelliera, pravi čas za intervju počeo je polako kucati. Otkucao je, pak, nakon što je Irenin recentni dokumentarni projekt “Sudbina broja 13” nedavno dobio zeleno svjetlo na natječaju Ministarstva kulture za sufinanciranje filmske proizvodnje u 2007. godine.

KRATKI METAR

"Rastanak" dosad dobio 12 nagrada u
zemlji i svijetu

"Iako je žudnja sklizak teren, žudnja za dugim filmom uvijek je aktualna; jednog dana na urbanoj tragikomediji radit će ženska ekipa" kaže istaknuta redateljica kratkog i srednjeg metra

Irena Škorić filmom se bavi od početka srednje škole. Redateljica je i scenaristica više od 30 kratkometražnih i srednjometražnih filmova, prikazanih na više od 100 festivala u zemlji i svijetu, s kojih je u svoju vitrinu donijela tridesetak nagrada.

- Igrani film "Rastanak" dosad je dobio 12 nagrada, Rektorovu nagradu, a nedavno je na natječaju izabran za predstavnika Hrvatske u kategoriji filma na 14. bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana, te je bio hrvatski predstavnik za nagradu Studentski Oscar, koju dodjeljuje Američka filmska akademija.

- Važna su za autorsku afirmaciju i samopouzdanje, za upoznavanje publike te onih koji odlučuju o dodjeli novca za nove projekte.

- Grand Prix na Danima hrvatskog filma, te nagrada za najbolji scenarij na istom festivalu, ponajviše zbog ljudi koji su mi ga dodijelili i koje iznimno cijenim, a možda i zbog one stare narodne: Nitko nije prorok u svom selu.

- Trenutno se veselim skorom snimanju novog kratkog igranog filma "Scenarij za običan život" koji je odobrio HAVC, a financije su vječiti problem - teško je naći sponzore, ovisimo o natječajima za sufinanciranje i rijetkim donacijama.

- Iako je žudnja sklizak teren, žudnja za dugim filmom uvijek je aktualna; želim samo reći da će jednog dana na urbanoj zagrebačkoj tragikomediji raditi ženska ekipa - unatoč teškoćama, nedostatku kapitala, skupoj tehnici, većim glumačkim honorarima...

Vjesnik, 24. 3. 2009.

Škorić: Uživam gledati film s publikom

Rekvizite za svoj nagrađeni film "Rastanak" poput starih privjesaka automobila marke Zastava kupovala sam na sajmovima antikviteta, kaže redateljica Irena Škorić, dobitnica Velike nagrade 18. dana hrvatskoga filma

Ocjenjivački sud netom završenih 18. dana hrvatskoga filma Velikom je nagradom nagradio kratkometražni igrani film "Rastanak" mlade redateljice Irene Škorić, čiji su filmovi i dosad na festivalima privlačili pozornost gledatelja, ali i žirija primajući brojne nagrade i priznanja. Redateljica je prošle godine diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Dobitnica ste Velike nagrade DHF-a, manifestacije koja se posljednjih godina podcjenjuje unatoč tomu što imaju svoju težinu i značenje.

- Uvjerena sam da su ovi slavljenički 18. dani obilježeni povratkom publike na taj festival, što je samo potvrdio prepuni kino SC tijekom programa kratkometražnoga i srednjometražnoga igranog filma. Dovoljno je samo napomenuti da taj kino ima 1040 sjedala. Dosad se pokazalo i kako su upravo Dani redateljima odskočna daska za Pulski festival i dugometražni igrani film. Činjenica je da smo postali jedna od zemalja u regiji s najkvalitetnijom produkcijom kratkog metra. To znači da smo u "manjim" kategorijama jači u odnosu na dugometražni igrani film, iako treba istaknuti da se zadnjih godina i oni uspijevaju probiti na inozemnim festivalima. Kad je Ivo Škrabalo osnivao ovaj festival 1992. godine, sjećam se plakata iz Savske, jer sam išla u osnovnu školu 50 metara od SC-a. Za mene je to tada bio cijeli svijet, a kino SC neodoljivi magnet koji me privlači godinama.

Film je nastao u produkciji Akademije dramskih umjetnosti koja je pak dobila nagradu za najboljega producenta. Kakvi su Vam bili uvjeti snimanja i rada na filmu?

- Film je nastao u iznimno skromnim uvjetima ADU, što obično znači novac za benzin i najnužniju rasvjetu i tehniku. Rekvizite za film poput starih privjesaka automobila marke Zastava i druge ikonografije sam kupovala na sajmovima antikviteta, te pretraživala kućnu arhivu uključujući podrume i šupe. Crno-bijela fotografija u filmu je autobiografska. Kostimi su se od rodbine i prijatelja, dok je sve ostalo išlo iz vlastitog džepa. Snimali smo starom 16-milimetarskom ARRI kamerom za koju sam uvjerena da je preživjela Bitku na Neretvi, ali ne onu filmsku, već onu stvarnu. Stalno se kvarila, a imala je bateriji koja se grijala tako što su je snimateljica i njezin asistent držali na toplom, odnosno u vlastitoj jakni zamotanu u nekoliko ručnika. Imali smo i minimalan broj filmskih rola, tako da sam često morala odlučiti imamo li luksuz za napraviti još jednu repeticiju.

"Rastanku" to nije ni prvi festival, ali ni prva nagrada?

- Dosad je posjetio gotovo sve kontinente, te je bio na više od 30 festivala, među kojima su i Montpellier, Medfilm u Rimu, Varšava, Molodist, Sydney, Monterrey, i dobitnik je pet nagrada. Na natječaju je izabran za predstavnika Hrvatske u kategoriji filma na 14. biennalu mladih umjetnika Europe i Mediterana, a uz to je i hrvatski predstavnik za nagradu Studentski Oscar koji dodjeljuje Američka filmska akademija. Na žalost, zbog nedostatka novca rijetko osobno odlazim na strane festivale, ali barem dio mene, odnosno moji filmovi imaju i te kako ispečatiranu putovnicu.

Ivan Brkić i Asim Ugljen briljirali su u ulogama oca i sina koji bez riječi rješavaju svoj napeti odnos? Kako je došlo do suradnje?

- Kad sam pisala scenarij, već sam imala zamišljene fizionomije glumaca. Asima Ugljena, studenta ADU, tada sam upoznala kao brucoša, i jednostavno sam znala da je on pravi lik sina, iako nikad prije nismo surađivali. Imala sam apsolutno povjerenje u njega, i nije ga iznevjerio. Temeljito smo prošli scenarij zajedno s Ivanom Brkićem i danima detaljno razgovarali o karakterima likova, njihovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te razlozima pojedinih akcija.

Dobili ste i nagradu za scenarij. Jeste li odmah znali kako neće biti dijaloga?

- Za takve stvari riječi nisu potrebne, radnja je univerzalna. Štoviše, mislim da njihova lica, geste i pokreti govore više od tisuću riječi.

Koja Vam je bila polazišna točka za snimanje filma?

- Poanta filma je metafora odnosa između prošlosti i sadašnjosti, te poimanje i prihvaćanje značenja te prošlosti koja je sublimirana u simbolu jugoslavenske automobilske industrije - stojadinu. Željela sam se referirati na recentnu povijest raspada Jugoslavije i činjenicu kreiranja nove mape jugoistočne Europe u kojoj većina država koje su nekad dijelile "bratstvo i jedinstvo", sada dijele istu sudbinu zemalja u tranziciji, pri čemu mnoge prošle vrijednosti bivaju zamijenjene - prekrojene "novim vrijednostima".

Tko je sve sudjelovao u radu na filmu?

- Uz spomenute, tu je bila i direktorica fotografije Bojana Burnać s kojom sam već surađivala na četiri filma. Trenutno se veselim novoj skorašnjoj suradnji na kratkom igranom filmu "Scenarij za običan život" koji je odobrio HAVC. Vješti montažer je Borna Buljević, dok je za miksanje zvuka zaslužan Vedran Štefan. Skladatelj je bio Pere Ištvančić, autor glazbe brojnih nagrađivanih dokumentaraca.

Koliko ste filmova dosad snimili i kakva je situacija s njima bila na festivalima?

- S obzirom na to da se filmom bavim još od početka srednje škole, ponosna sam vlasnica više od 20 kratkometražnih filmova koji su prešli više od 100 festivala u zemlji i svijetu i dobili 20-ak nagrada. Na festivalima najviše uživam gledajući film s publikom, pomno prateći njihove reakcije. Makar ga gledala već i po stoti put, niti je platno u Dubrovniku i Švicarskoj isto, niti je publika ista, tako da je svaka nova projekcija i novi festival jedno neočekivano i iznenađujuće iskustvo, jednako kao i nova ljubav.

Što sljedeće imate u planu?

- Želja mi je napraviti dugometražni film, obiteljsku tragikomediju za narod, i to narod s velikim slovom N koji financira filmove ove zemlje.

Zamišljene fizionomije

Ivan Brkić i Asim Ugljen briljirali su u ulogama oca i sina koji bez riječi rješavaju svoj napeti odnos? Kako je došlo do suradnje?

- Kad sam pisala scenarij, već sam imala zamišljene fizionomije glumaca. Asima Ugljena, studenta ADU, tada sam upoznala kao brucoša, i jednostavno sam znala da je on pravi lik sina, iako nikad prije nismo surađivali. Imala sam apsolutno povjerenje u njega, i nije ga iznevjerio. Temeljito smo prošli scenarij zajedno s Ivanom Brkićem i danima detaljno razgovarali o karakterima likova, njihovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te razlozima pojedinih akcija.

Koliko Vam znači nagrada na DHF-u, s obzirom na to da vas je prošle godine festivalska selekcija zanemarila?

- Nagrade su bitne u smislu neke afirmacije i potvrde kvalitete za dosadašnji rad. Bitno je i za poticaj za daljnji rad, kao i za upoznavanje publike s vašim radom, stilom i senzibilitetom. U tome je poanta, ne samo nagrada, nego i festivala. Postoje neki redatelji koji ne vjeruju u festivale, ali ako su se za neki film dobili državni novci, smatram da publika treba imati uvid u taj rad. A što se tiče prošle godine, reći su samo "prošla voda ispod mosta". Legitimno je pravo svakog selektora izbaciti nekog autora, ali moj dokumentarni film "Ti meni, ja tebi!" je našao svoj put, pogotovo među publikom, pa nerijetko osvaja nagrade publike, a dosad je osvojio pet nagrada u zemlji i inozemstvu. Eto, sljedeći mjesec je na programu filmskog festivala u Beču. Inače, smatram da selektor ne bi smjela biti jedna osoba već barem njih troje - kako bi se što objektivnije došlo do zaključaka.

Očekujete li, kao laureatkinja "Dana", poziv na intenziviranje suradnje s HRT-om? I privlači li Vas uopće ta mogućnost?

- Surađujem s HRT-om još od prošle godine na dokumentarnim projektima, i samo mogu reći da mi je to jedno korisno iskustvo, pogotovo u profesionalnom smislu. Mislim da bi za nas akademske filmske redatelje bilo jako poticajno kad bi se uvriježilo da tijekom studiranja odrađujemo praksu u dokumentarnom i dramskom programu, što bi kasnije rezultiralo zapošljavanjem profesionalnog kadra. HRT se u zadnje vrijeme usmjerava na informativni program i zabavni program, a zapostavlja se struka kojoj pripadam i od koje televizijski medij ovisi. Svaka televizijska kuća sa svjetskim standardima razmišlja o tome što će proizvesti i pokušati prodati. Jasno je da se ne mogu prodavati vijesti, nego kvalitetni dokumentarni i igrani filmovi.

Sudjelovali ste i bili nagrađivani na mnogim inozemnim filmskim festivalima, od Rumunjske do San Francisca. U Hrvatskoj ste, s druge strane, bili kao redateljica prilično nevidljivi do prije godinu-dvije. Čime objašnjavate tu disproporciju?

- S obzirom da se filmom bavim još od početka srednje škole, redateljica sam i scenaristica više od 20 kratkometražnih i srednjemetražnih filmova koji su obišli više od stotinu festivala u zemlji i svijetu, prešli sve kontinente i dobili dvadesetak nagrada.
Igrani film "Rastanak" je dosad bio na tridesetak festivala, među kojima je i onaj u Montpellieru, Medfilm u Rimu, pa Varšava, Molodist, Sydney, Monterrey... Dobitnik je pet nagrada, među kojima bih izdvojila onu za najbolji kratki film u međunarodnoj konkurenciji na Libertas film festivalu. Ima specijalno priznanje žiriju u Motovunu, nagradu za najbolji kratki igrani film na Take-2 međunarodnom studentskom festivalu u Irskoj, posebnu pohvalu žirija u Sloveniji, a na Nextframe festivalu u SAD-u uvršten među sedam najboljih svjetskih studentskih filmova u kategoriji kratkog igranog filma u organizaciji UFVA-e. Nedavno je na natječaju izabran za predstavnika Hrvatske u kategoriji filma na 14. Biennalu mladih umjetnika Europe i Mediterana, te je hrvatski predstavnik za nagradu "Studentski Oscar" kojeg dodjeljuje Američka filmska akademija.

Prošle je godine Vladin ured za ravnopravnost spolova na Pulskom filmskom festivalu organizirao konferenciju o (pod)zastupljenosti žena u hrvatskoj kinematografiji. Sudionici, uključujući i predstavnike Ministarstva, složili su se da žene na filmu zbilja lošije prolaze od muških kolega, osobito na igranom filmu. Jeste li to osjetili na svojoj koži?

- Sjećam se da se na toj konferenciji nametnuo podatak kako 2007. godine od 73 prijavljena dugometražna igrana projekta sredstva nisu odobrena ni jednom kojeg potpisuju žene. To je depresivna činjenica. Na vlastitoj koži sam osjetila onu već spomenutu "nevidljivost", unatoč uspjesima u inozemstvu. Tisuću je puta teže biti redateljica, ili kako neki kažu - "ženski redatelj", baš zbog već davno nametnutih predrasuda da je režija izričito i ekskluzivno muška profesija. A još je teže zato jer u komisijama koje odlučuju koji će se igrani filmovi financirati, sjede gotovo isključivo muškarci. O nevidljivosti redateljica dovoljno govori da su u 113 godina povijesti filma na ovim prostorima samo tri žene režirale dugometražni film: Snježana Tribuson, Ljiljana Jojić i Oja Kodar. Iako u ukupnom sastavu filmskih djelatnika žene sudjeluju s više od 30 posto, njihovi projekti nesrazmjerno slabije prolaze na godišnjim natječajima za financiranje filmova Ministarstva kulture odnosno, danas, Hrvatskog audiovizualnog centra. Možda je i jedan od problema u načinu realiziranja filma, jer producenti koji ženama redateljicama daju prednost pred muškim kolegama oduvijek su se mogli izbrojati na prste jedne ruke.

Kakav je Vaš odnos s Ministarstvom kulture, odnosno Hrvatskim audiovizualnim centrom koji odlučuje o raspodjeli sredstava za filmske projekte?

- O Ministarstvu, odnosno HAVC-u, imam samo riječi pohvale. Tri puta su mi dali povjerenje, na natječajima za eksperimentalni, dokumentarni i kratki igrani film. Najnoviji, jednosatni dokumentarni film "Sudbina broja 13", koji sam snimala više od godinu dana, je o tramvaju broj 13 koji "vozi svugdje i nigdje" i poput ukletog Holandeza luta ulicama Zagreba. Skrivio je najtežu tramvajsku nesreću u zagrebačkoj povijesti, ubio je najviše ljudi i najčešće isklizavao iz tračnica. Pa ipak, taj šarmantni vremešni stroj nadimka "Genscher" putujući je hotel i dnevni boravak cijeloj jednoj nevidljivoj Hrvatskoj, koju je tranzicijsko vrijeme odbacilo na marginu i koja, kao da zajedno s njim, putuje u rezalište. U travnju će film imati premijeru na Festivalu dokumentarnog filma u Poljskoj. Također, uskoro sa snimateljicom Bojanom Burnać krećem u snimanje kratkog igranog filmu "Scenarij za običan život" koji je odobren od strane HAVC-a.

Posljednjih se godina puno govori o renesansi domaćeg filma. Slažete li se s tom ocjenom ili Vam se ona ipak čini predimenzioniranom?

- Mislim da se to spominjanje renesanse najviše odnosi na filmove kratkog metra. Činjenica je da smo postali jedna od zemalja u regiji s najkvalitetnijom produkcijom kratkog metra, odnosno kvalitetnim kratkim igranim i dokumentarnim filmovima, kao i uspješnim eksperimentalnim i animiranim filmovima. To znači da smo u manjim kategorijama jači u odnosu na dugometražni igrani film.
Renesansa bi bila još uočljivija kad bi se filmovi više financirali od države, te kad bi napokon sponzori pokazali neki interes za ulaganje u hrvatski film, a ne samo u reklame koje su kratkog vijeka.

Jednom ste rekli da želite napraviti dugometražni igrani film, urbanu tragikomediju. Je li ta želja još aktualna, i jeste li počeli raditi na njezinoj realizaciji?

- Realizacija je vrlo skliska stvar jer se bez početnog kapitala ne može krenuti niti u pripremu - a kamoli realizaciju dugometražnog filma. Tehnika je iz dana u dan sve skuplja i skuplja, glumački honorari su se zbog raznih serija i sapunica također povećali, a svi trebamo biti svjesni da je igrani film neki temelj hrvatske filmske povijesti i kulture, a ne visoko komercijalni produkt. Želja za dugim filmom je uvijek aktualna, pripremam ga sa spisateljicom Sanjom Pilić i želim samo reći da će jednog dana na toj urbanoj tragikomediji raditi ženska ekipa. Sponzori, javite se.

Maja HRGOVIĆ